Triggerfinger + Gatuzo @ Tvornica kulture
21.11.2014. 18:17
[caption id="attachment_5036" align="aligncenter" width="547"]
Triggerfinger © Tomislav Sporiš[/caption]
Rasprodan Mali pogon Tvornice kulture u maglovitom Zagrebu ugostio je sjajni belgijski trio Triggerfinger koji je svojim energičnim nastupom i mješavinom gromovitog hard rocka, bluesa i rockabillya oduševio i zagrijao sve prisutne koji su na vrijeme uspjeli kupiti karte i time si osigurali užitak sudjelovanja u prvom (nadam se ne i posljednjem) stoner rock and roll ritualu kojim bend kreće u osvajanje i naših prostora.
Večer su otvorili domaći duo Gatuzo, široj zagrebačkoj publici vjerojatno i poznatiji od samih Triggerfingera, pa ih nije ni potrebno posebno predstavljati. U kratkom nastupu od pola sata koji im je poslužio samo za zagrijavanje kako publike tako i samih sebe , najavili su da će te noći zvuk u Malom pogonu biti odličan. Svojim čistim, jasnim i dinamičnim garažnim zvukom privlačili su ljude u koncertni prostor i inspirirali mnoge na posjet šanku, te bez priče i filozofije kratko i jasno odradili svoju ulogu predgrupe. Problem njihovog nastupa je, kao i kod svih rock bendova koji baziraju svirku na energiji, kratkoća nastupa tako da svi koji su sinoć gledali Gatuzo moraju znati da je to samo mali dio priče koje Gatuzo nudi.
Satnica se odvijala kako je i bilo najavljeno, tako da greške u organizaciji nije bilo. Triggerfingeri su se oko 22 sata prošetali kroz publiku u elegantnim tamnim odijelima i zauzeli svoje pozicije na maloj ali za njih sasvim dovoljnoj pozornici. Ono što je specifično kod njihove postave na pozornici je to da bubanj nije zabačen iza kao kod većine bendova nego je pomaknut naprijed da bude bliži publici. Nije to slučajno, nego Triggerfingeri i na taj način pokazuju da su bend u pravom smislu riječi, trio ravnopravnih članova u kojem svi zajedno rade na tome da ukupan dojam bude što je moguće bolji.
Na ovoj turneji promoviraju odličan album, By the Absence of the Sun, pa su odmah na početku predstavili nekoliko novih pjesama. Već u prvim momentima se primijetilo da je publika iznenađena koliko je ovaj bend jednostavno - dobar. Mislim da većina prisutnih još nije imala priliku gledati ih uživo pa su vjerojatno očekivali da će zvučati slično kao na albumu, no Triggerfinger u studiju i uživo dva su različita svijeta. U studiju (još) nisu uspjeli uloviti energiju i bombastičnost koju pokazuju na nastupima uživo, a pitanje je žele li uopće to ili im se više sviđa ovakav princip po kojem su im studijske verzije “samo” skica za ono što rade uživo.
Središnja pjesma njihovog nastupa bila je pseudo blues “My Baby s Got a Gun” u kojoj cijeli bend, a time i publika, odlazi u sasvim neku drugu dimenziju kroz hipnotičan i psihodeličan ugođaj u kojem vokal Rubena Blocka vodi glavnu ulogu, a bend mu se pridruži u demonskom trenutku refrena kojim sve koje su uspavali prethodnom monotonošću opako razdrmaju. Šteta što publika nije potpuno ušutila u trenucima kad je Ruben prišao prvim redovima i pjevao bez mikrofona da ga se tako ogoljenog još bolje čuje. Vrijedi spomenuti da je basist Paul Van Bruystegem izvrsno iskoristio slide te time stvorio ugođaj nekakvog poganskog pustinjskog rituala u pjesmi.
Odličan Bubnjar Mario Goossens osim što je cijelo vrijeme “ubijao” bubanj, dobio je svojih pet minuta u “All This Dancin Around” u kojoj je pokazao da je izvrstan zabavljač koji zna pokrenuti publiku što rijetko kojem bubnjaru ide za rukom kada se radi o bubnjarskim solo točkama. Obično umirem od dosade kada bubnjari pokazuju da znaju svirati dok se ostali članovi benda odmaraju, no ne i ovaj put. Ovo je nešto drugo, zabava, ples i komedija u kojoj Ruben i Paul sudjeluju tako da zgrabe reflektore i prate Maria u njegovim vratolomijama na što publika sjajno reagira.
Ruben Block, naoružan vintage gitarama, glavni je kreativac u bendu. Prerastao je u izvrsnog blues rock pjevača koji je to postao jer, eto, nije bilo nekog drugog u bendu da pjeva, dakle potpuno neplanirano. Jedan od najvećih rock talenata koji se pojavio u posljednjih desetak godina, ime za koje predviđam da će u idućih deset godina postati planetarno poznato i cijenjeno na rock sceni.
Regularni dio završili su s “Is It”, nakon kojeg je Ruben predložio da ne moraju glumatati i odlaziti s pozornice nego jednostavno ostati i dovršiti nastup. Bis je započeo s “Off the Rack” nakon kojeg je došla “I follow rivers” koju su svi iščekivali, obrada od Lykke Li kojom su se Triggerfingeri proslavili i postali poznati širem auditoriju, pjesma koja je eto sasvim slučajno postala “njihova”. Više od sat i pol nastupa završili s “Cherry” te potpuno mokri spustili se među ljude i rukovali se s mnogima.
Nakon ovakvog nastupa, zvuka, kvalitetne svirke i pjevanja, cijena od 50 kuna za kartu se čini presmiješna, s obzirom koliko koštaju mnogi razvikaniji, a nip o čemu bolji bendovi. Triggerfinger su demonstrirali rijetko viđenu mladenačku rock and roll energiju (a s obzirom na godine ne spadaju baš u mladež), iskreno uživanje i sreću u onome što rade, entuzijazam koji je publika itekako osjetila i nagradila energijom kojom je stvoreno prijateljsko jedinstvo benda i publike - upravo ono što je i bit rock and rolla. Svi koji misle da su za rock and roll dovoljne gitare, distorzije, bubnjevi i vrištanje varaju se, a to mogu spoznati ako odu na koncert Triggerfingera.
Tekst: Jakša Stecca
