Avishai Cohen u Kerempuhu: Jazz misa za izgubljene iluzije (i poneku zalutalu nadu)
27.05.2025. 00:20
U Satiričkom kazalištu Kerempuh, u sklopu 16. Zagreb Jazz Festivala, 25. svibnja održan je koncert koji je više nalikovao glazbenoj misi nego uobičajenoj jazz večeri. Trubač Avishai Cohen i njegov kvartet – Yonathan Avishai (klavir), Barak Mori (bas) i Ziv Ravitz (bubnjevi) – izveli su petodijelnu suitu Ashes to Gold, djelo nastalo kao odgovor na ratne okolnosti krajem 2023. godine. Umjesto groovea, improvizacije i uobičajenih aplauza nakon sola, publiku je dočekala tišina – i glazba koja ju je činila još težom.
Premda se njegov album Ashes to Gold ubraja među najznačajnije jazz dokumente turbulentne 2024. godine, izraelski trubač Avishai Cohen sinoć u kazalištu Kerempuh nije donio tek koncert, već gotovo liturgijsko glazbeno razmatranje – elegiju bez riječi, protkanu tišinom, glazbom i ranjivom nadom.
Koncert je otvoren skladbom Will I Die, Miss? Will I Die?, snažnom glazbenom naracijom s albuma Cross My Palm with Silver, nakon koje je Cohen najavio izvedbu kompletnoga albuma Ashes to Gold, djelo koje, iako formalno jazz, dramaturški više duguje klasičnoj simfonijskoj formi, pozvavši publiku na mir, oslobađanje talaca – i meditaciju. Tijekom izvedbe suite, glazba je oscilirala između pastoralne tišine flaute i eksplozivne trube, odražavajući sve nijanse emocionalnog raspona – od bijesa i boli do melankolije i povremene nade.
Za razliku od jazz večeri u kojoj se očekuje razigranost, groove ili makar suptilno razvedravanje, Cohen je odlučio povesti prisutne u introspektivno putovanje bez mnogo svjetla. Trubač Avishai Cohen i njegov kvartet izveli su glazbenu meditaciju o ratu, boli i nadi, gotovo četrdeset minuta neprekinutog elegijskog ozračja, glazbu koja više priliči noćnom razmišljanju uz zatvorene oči nego koncertnoj dvorani.
Svih pet stavaka suite činilo je glazbeni tijek bez prekida, bez aplauza između – kao da smo, zajedno s glazbenicima, zadržavali dah.
Sve je u toj glazbi bilo tiho, uznemirujuće i duboko promišljeno – od pastoralne flaute u uvodu do suzdržanih eksplozija trube koje su se dizale iz Cohenova instrumenta poput pitanja bez odgovora. Publika, i inače disciplinirana, bila je tiha do razine sakralnosti – kao da se nalazimo usred mise, a ne jazz koncerta.
Ashes to Gold kao album i koncertna cjelina ne nudi razvedravajuće trenutke, ali nudi jasnoću – u izrazu, u namjeri, u emotivnoj preciznosti. U tom smislu, izvedba nije bila jednostavna za slušanje, osobito za publiku koja je očekivala poletniji pristup jazzu. Umjesto toga, ponuđeno je kontemplativno glazbeno iskustvo koje ne traži reakciju, već prisutnost. Refleksivna, turobna i mjestimice monumentalna, ova je suita nešto između elegije i unutarnjeg monologa, komorna misa koja se ne klanja jazz formi koliko je koristi kao platformu za osobnu i kolektivnu tjeskobu.
Nakon završetka suite uslijedio je Adagio assai iz Ravelova koncerta za klavir u G-duru – odabrana skladba koja je zadržala emocionalni ton večeri i nastavila njezinu narativnu liniju. Bila je to jedina točka večeri koja se okrenula publici – kao da je nakon cijele večeri razdiruće iskrenosti ipak poželio pružiti ruku pomirenja.
A kad smo već pomislili da je sve rečeno, uslijedila je još jedna gesta nade – skladba Seventh, koju je Cohen napisao zajedno sa svojom tinejdžerskom kćeri Amalijom. Djelovala je kao pokušaj da se iz pepela izdigne nešto novo, ali i kao tiho pitanje: Može li glazba doista popraviti ono što je rat razorio? Ili barem spojiti fragmente, poput zlatnih linija u japanskoj tehnici kintsugi, koja i daje naziv albumu. No i ta melodija, koliko god jednostavna, više je djelovala kao suzdržani pokušaj da se slomljeno ponovno sastavi, nego kao otvoreni optimizam.
Koncert je zaključen prvim izvođenjem standarda Georgia on My Mind u karijeri ovog kvarteta. Bila je to gesta pomirbe, možda i nada da će se nešto poznato, prizemljeno, emocionalno univerzalno, barem na trenutak nadviti nad glazbu koja je do tada bila gotovo transcedentalna.
Iako je Cohen bio središnja figura večeri, koncert je nudio rijetku ravnotežu između lidera i pratećeg ansambla. Klavir Yonathana Avishaija nosio je cijeli niz emocionalnih prelijevanja – od sumornih, gotovo Debussyjevskih akorda do valovitih arpeggia u završnim dijelovima suite. Svaki ton bio je precizan, nenametljiv, ali duboko izražajan. Njegovo sviranje nije pratilo trubu – vodilo ju je tiho, ali sigurno.
Barak Mori na kontrabasu bio je srce večeri. Njegovi arco pasaži u Part II i V doslovno su „nosili“ skladbu, ne kao pratnja, nego kao refleksivni kontrapunkt Cohenovoj trubi. Njegova gudačka linija djelovala je poput naricanja – ali i dostojanstvenog otpora. Posebno u trenucima kad je Ravitz nježno četkao činelu, Mori je stvarao gravitas koji je koncert uzdigao s razine glazbene meditacije u nešto gotovo duhovno.
Ziv Ravitz za bubnjevima birao je tišinu jednako često kao udarac – i to s razlogom. Njegov „vojni ritam“ u pojedinim dijelovima suite (posebno u Part I i IV) nije služio samo kao perkusivna podloga, već kao simbol konstantne prijetnje, napetosti koja visi nad svakom notom.
Cohenova truba nije dominirala, nego povremeno eksplodirala. S jasnom dinamičkom kontrolom, povremeno proširenom efektima pedala, njegov ton je škripao, cvilio i uzdizao se – nikad radi efekta, uvijek radi poruke.
Publika je Cohenovu glazbu doživjela gotovo kao scensko djelo – bez potrebe za dokumentiranjem jer je sve već bilo rečeno trubom. Cohen ne svira da bi razvedrio – svira da bi podsjetio. Na sve što je izgubljeno, sve što se može spasiti, i sve ono što nas još uvijek može ganuti bez ijedne riječi.
Ashes to Gold nije koncert za svakoga. Ali za one koji ostanu – ostaje dugo nakon što se tonovi utišaju. Glazba se nije doticala konkretnih ratova, ali nije ni mogla izbjeći ono što svi osjećamo – zamor od nasilja, frustraciju zbog nemoći i potrebu da ipak ne zaboravimo na nadu. Ashes to Gold bio je, barem na jednu večer, molitva bez religije i himna bez zastave. Nije bilo navale za fotografijama, ni euforije – samo tiho prihvaćanje onoga što je rečeno.
Avishai Cohen nije lak za slušanje. Ni kao trubač, ni kao autor. Njegova glazba ne umiruje; ona uznemirava. Ne poziva na ples, već na razmišljanje – ponekad i na propitivanje vlastite pozicije.
Avishai Cohen nije trubač koji ugađa očekivanjima. Njegova glazba je misa bez svećenika, drama bez teksta, tuga koja ne traži sućut, nego suodgovornost. Njegova „potraga za mirom“, kako ju je nazvao, ne donosi odgovore. U jednom trenutku poželio je oslobođenje talaca. Nije rekao kojih. A možda je mislio na sve nas – taoce vremena, povijesti i ponavljanja.
Za neke je ovaj koncert bio glazbeni vrhunac godine. Za druge, tiha misa za izgubljene iluzije. I jedni i drugi možda su u pravu. Jer u svijetu u kojem rat više nije negdje tamo, već svuda, Cohenovo trubljenje ne dolazi iz zvučnika – nego s bojišnice. U vremenu kad rat više nije udaljena vijest nego globalno iskustvo, koncert poput ovoga otvara prostor za tišinu, za razmišljanje – i za onu tihu nadu da glazba, makar na tren, može zakrpati ono što politika sustavno razara. Ovo nije bio koncert za zabavu – nego večer za razmišljanje. Glazbena misa za svijet u plamenu – večer koja je zahtijevala više pažnje nego aplauza.
Koncert Avishaija Cohena bio je kao misa za sve izgubljene iluzije. Previše ozbiljno? Možda. Ali tko još ima luksuz površnosti kad cijeli svijet gori?
