Koncerti

Posjetili smo 6. Regius festival

Posjetili smo 6. Regius festival

Ovog je vikenda održan još jedan Regius. Šesti. Festival je to koji svake godine daje priliku Šibenčanima da svjedoče nastupima velikog broja aktualnih izvođača iz države i okolice. Prvo se godinama održavao krajem ljeta na dobrom starom gradskom kupalištu Jadrija, a onda je novi dom u zadnja dva izdanja pronašao na puno pristupačnijoj lokaciji, odmah uz plažu Banj, na par minuta od centra grada. Ta je promjena, po mom mišljenju, festivalu oduzela ponešto šarma i duše. No, i dalje mu se svake godine vraćam. Kako zbog redovno vrlo solidnog lineupa, tako i zbog neprocjenjive pogodnosti višednevnog vucaranja ponajdražim mi gradom na našoj obali.

Sam početak festivala ne da nije obećavao, nego je stvarno izgledalo malo zabrinjavajuće. Naime, svirke su bile najavljene za deset sati. Deset je došlo, a ne samo da u koncertom dijelu nije bilo nikoga, nego se nije moglo vidjeti čak ni očekivane grupice ljudstva ispred festivala što krate vrijeme ispijajući sve i svašta. Klasična je hrvatska boljka to da predgrupe izvuku deblji kraj, u Šibeniku čak još više nego drugdje. Tako da su Teški osjećaji na kraju uz (barem) pola sata kašnjenja svirku započeli pred možda dvadesetak ljudi. Radi se o momcima iz Tisnog koji karijeru već niz godina provode nastupajući uglavnom po lokalnim klubovima i kafićima. Uspjeli su pritom steći i pomalo kultni status na tom uskom geografskom pojasu, ali su i dalje miljama daleko od toga da postanu relevantan faktor na nacionalnoj sceni. Ne tuguju naročito zbog toga (iako im ime implicira drugačije), pjesme su im većinom poletne, catchy i šašave do te mjere da graniče s banalnošću. Sviraju pop, rock, punk, reggae i ska, ali je svakom od tih žanrova pristupaju ziheraški, školski. Nedostatak sviračke inovacije, a bogme i pjevačkih performansi, nadoknađuju iznimnom količinom simpatičnosti i opuštenosti, zbog kojih čovjek ne može a da se ne stavi na njihovu stranu. Ne odgrizaju više nego što mogu progutati, svjesni su svojih gabarita i mogućnosti i igraju se unutar njih. Regius je prošle godine imao problem s krojenjem satnice jer su im svi bendovi bili podjednako "jaki". Idealni su zato Teški osjećaji bili za otvaranje ovogodišnjeg programa, ponajviše zato što se sigurno nisu ljutili što moraju svirati prvi. Hm, imam dojam da u ovom odlomku nisam prema njima onoliko blagonaklon koliko sam namjeravao biti. Eto zato još jedna pohvala – sasvim je očito da uživaju u tome što rade, što je tim više pohvalno ako uzmemo u obzir mizernu količinu publike te večeri. Šarmantni dečki.

Uslijedio je Kandžija. S Toxarom i Golim ženama, naravno. Odradili su dozlaboga dosadan nastup. Toliko dosadan da sam se u jednom trenutku naprosto srušio na pod i nakratko zaspao, iako uopće nisam bio umoran. Bez zajebancije, kunem vam se. Mislim, bend je svirao taj svoj funky đir sasvim korektno, mrvicu premekano doduše. Ali ova dvojica su imala takav stage presence da bi im možda bilo bolje da su ostali doma i repali nam preko Skypea. To bi bar bila neka atrakcija. Općenito, nije mi baš najjasniji taj Kandžijin uspjeh. Kritičarske lovorike i zavidnu količinu publike (to mislim inače, ovdje nas je još uvijek bilo malo) zaslužio je stihoklepačkim sposobnostima koje variraju od priprostog humora do društvene osviještenosti kojom ne uspijeva uraditi ništa više doli zagrebati po površini. Još da je neki šoumen ili neopisivo karizmatičan tip, bilo bi mi jasnije. Ali ovako… Par fanova u prvom redu su došli na svoje, ostatak ekipe nije podario gotovo nikakav feedback. Osim na "Donjem Miholjcu", ajde. Ne znam, ostavljam otvorenu mogućnost da je problem u meni koji nemam postavke senzibiliteta namještene na Kandžijin stil. O tome se da diskutirati. Ali to da je nastup odrađen ravnodušno, gotovo pa letargično, i da ga se zbog toga može svrstati među najgore na festivalu, za to držim da su činjenice.

Disciplina Kičme je bila headliner prvog dana. Tu su titulu opravdali tako što su okupili najveću količinu ljudi, ali i tako što su svirali gotovo dva sata. Promatrajući ih na pozornici, mozak mi je okupiralo sljedeće nagradno pitanje – Tko je od trojice najvećih srpskih rokera veći mrgud – Koja, Cane ili Bora? I tko ima najveću glavu? Vrlo je teško reći, jako je tijesno. Predlažem neki reality show specijal u kojem bismo dobili znanstveni odgovor na ta krucijalna pitanja. Još jedna stvar koja mi se toliko vrzmala po glavi da ne mogu a da vam je ne napišem – gospođa back vokalistica je neopisiv antitalent za pozornicu. Svaka njena gesta, mimika i kretnja je do te mjere neprirodna i nezgrapna da je to zbilja malo neugodno za gledati. Žao mi je što sam toliko otrovan, ali ne mogu protiv sebe. Osim toga, Disciplina je prošarala kroz dosta faza svoje vrlo duge karijere i izazvala solidan kaos u tada već prilično brojnom publičju. Narod ih voli, u stanju im je oprostiti što im se pjesme u velikoj većini slučajeva svode na maratonsko ponavljanje neke sintagme u nedogled. Buka je još uvijek u modi, pa čak i kad se ne sviraju najveći hitovi (uključujući i taj), nego se mantraju stvari koje realno dobar dio prisutnih nikad nije ni čuo. Hrabar pristup, hvale vrijedno.

Kazaljka je već dobrano zabrazdila u novi dan kad je Kawasaki 3p skočio na stejdž. Bend od povjerenja (iako možda ne ostavljaju takav dojam kad ih čovjek letimično pogleda), svaki organizator koji ih uspije dogovoriti može biti siguran da je uradio dobar posao. Em će privući ljude, em će uraditi šou. I ovoga je puta bilo tako, dakako. Ma i više od toga, zbilja su bili spektakularno usvirani i moćni. Na njihovom sam koncertu bio sigurno preko dvadeset puta u životu, ovaj uvrštavam u top 3-4. Još da je atmosfera u publici bila komplementarna rasturačini koju su ovi priredili gore, možebitno bih govorio i o najboljem. Narod je iz nekog razloga ostao pomalo hladan, pljesak je bio kurtoazne glasnoće, šutka slabašna, a pozivi na bis gotovo pa nepostojeći. Nemojte me pitati zašto je to tako, pojma nemam. Momci su se nešto bunili da ne čuju jedni druge na stejdžu baš najbolje ("Meni više gitare", "Meni basa", "A meni pive!") ali zvuk je dolje bio izvanredan, baš kao što je njihova sviračka forma te večeri zaslužila. Rutinirano su prošetali kroz sve hitčine, podjednaku pozornost posvetili svakom od albuma i još jednom pokazali da su, unatoč tome što postoje već dugi niz godina, u biti svakim danom sve bolji bend.

U gluho doba, na binu se popeo Chui. Za očekivati je od naroda koji je odlučio ostati na festivalu do zore da ipak tijekom večeri nije bio pio vodu, već je u nekom psihičkom stadiju malo pogodnijem za upuštanje u trans. I zaista, Chuiu je uspjelo poprilično hipnotizirati nekolicinu preostalih sretnika. Njihov elektronski progresivni jazz, kad ga se sluša u nekim drugim uvjetima, zna zaplesati na granici monotonosti, ali ovdje se osjećalo u zraku da su točno ti zvuci savršeno kompatibilni s auditivnim potrebama prorijeđene publike. Do te čak mjere da bi se ljudi, kad bi pjesma završila a oni otvorili oči, pogledavali u blagoj nevjerici i šaputali si "ajmeeee, šta je ovoooo dobroooo!". Ne izmišljam sad, zbilja sam to čuo u više navrata.

Mnogi su dan otvorili Drugi, a drugi Mnogi. Nemojte se truditi pronaći neki skriveni smisao, nema ga. Kako u toj mojoj rečenici, tako i u djelovanju benda Mnogi Drugi. Pitki pop/rock/reggae, pogodan za ljetne festivale. Čini se da u posljednje vrijeme konačno doživljavaju omanji uzlet, ali premalo slušam radio da bih znao vrte li ih tamo. Što se tiče nastupa uživo, svirka je solidna i vrlo slušljiva, ali pjevač bi mogao malo poraditi na kvocijentu izražajnosti. Dosta ravno pjeva čovjek, pa samim time poruke koje nam odašilje vrlo brzo padaju u zaborav, ako ih uopće i percipiramo. Mnogi Drugi su bend koji strpljivo čeka da ih netko tamo tko se već tim stvarima bavi uzme pod svoje i izgura do stadija velikog benda, budući da im je (po onom kako zvuče i kako se furaju) ciljana publika ipak onaj skup ljudi koji je zaokupljen mainstreamom do te mjere da misli da je jako alternativan ako sluša njih. Možda sam u krivu, a možda i nisam.

A zatim, Sassja. Drugi je dan festivala bio dosta bolje posjećen, za vrijeme Sassjinog giga je broj ljudi skočio s pedeset na nekoliko stotina. Drago mi je da se to dogodilo, jer je cura zaslužila da takvoj manifestaciji neposredne inspiriranosti svjedoči čim više pučana. Moram priznati da sam do sad imao blagu odbojnost prema njenoj boji glasa, ali ove me večeri (u kombinaciji sa svojim DJ Soulom zaslužnim za iznimno plesne roots reggae/dub matrice) uspjela apsolutno razoružati i oboriti s nogu. Za početak, vlada pozornicom kao prava kraljica od prve do zadnje sekunde, ne možete skinuti pogled s nje. Zatim, flow joj je apsolutno nepogrešivo tečan, tehnički je aspekt dovela do savršenstva. Lirika joj je u velikoj mjeri lišena tipičnog hip hop preseravateljstva i koncentrirana na prave stvari, bile one socijalno osviještenog ili psihoanalitičkog tipa. Uz to, te je večeri u svojim monolozima među pjesmama bila toliko draga, spontana, zabavna i iskrena da je to milina. Dojam je taj da nam je prikazala sasvim ogoljenu sliku sebe, bez naznake onih masaka koje svi stavljamo čim izađemo iz kuće, a kamoli kad kročimo na pozornicu. Na tome joj skidam kapu (koju na Regiusu, za razliku od mobitela i osobne, nisam izgubio) do poda, ima novog fana.

Elemental je okupio dosta ljudi. 600-700 vjerojatno, možda i nešto više. Stotine odrađenih nastupa  pred tolikim, pa i brojnijim, auditorijem, trebale su ih valjda dovesti do toga da znaju zagospodariti masom kao od šale. Čudnovato je pomalo stoga da Shot i Remi nisu otišli dalje od najklasičnijih mogućih spika tipa "Jeste dobro?" i "Da vidim ruke!". Ništa zato, ljudi su ih svejedno voljeli ove subote. Nije baš da smo im jeli iz ruke, ali dalo se vidjeti puno osmijeha, pjevušenja i njihanja. Vrlo je ugodno bilo, lijepo čak. Bend im je sastavljen od pravih znalaca i iznimno je usviran, usuđujem se reći da je čak i jača karika od frontalnog dvojca. Remi pak sad već zrači (kažem sad već jer to zaista nije bio slučaj prije 8-10 godina) jednom aurom prave pravcate dive, žene koja je svjesna da predstavlja nešto na ovome svijetu i zna se s time nositi. A to je jedno iznimno privlačno zračenje, magnetsko. U usporedbi s dojmom koji su na mene ostavili na Pozitivnom koncertu prije 20 mjeseci, ovo je bilo osjetno bolje, vidi se da im je hvaljeni zadnji album ipak dao jedan novi uzlet. Jedina zamjerka bi bila što su svirali mrvicu predugo. Doduše, možda se to samo meni tako čini budući da sam cijeli dan nestrpljivo čekao M.O.R.T.

I kad sam ih napokon dočekao, umalo se ne rasplakah od sreće. Možda je malo patetična izjava, ali ja se zbilja osjećam blagoslovljenim što sam u životu u mogućnosti pohađati svirke tog benda bez prestanka. Svatko tko se smatra fanom rock glazbe a još se nije počastio njihovim koncertom, neka čim prije čekira njihov Facebook i pikira najbližu svirku. Jer takvu eksploziju svega ikad se zbilja ne isplati prepričavati, treba ju doživjeti. M.O.R.T.-ov koncert je otprilike kao neki san u kojem trčim po predivnom minskom polju i svakih par minuta nagazim na minu koja me raznese na milijardu dijelova ali se vrlo brzo respawnam i započinjem proces ispočetka. Iako je John bio vidno namrgođen i iako zbog prebukiranog koncertnog rasporeda nisu spavali od srijede (što je čak i više od 67 sati), opet su odrokali koncert za pamćenje i prenijeli nam 67 tona energije koju čupaju iz nepresušnog izvora zvanog srce. Fuj, koja patetika. Malo ih previše volim izgleda. Stvari s novog albuma Tužna kocka uživo bez problema stoje uz bok starijim numerama, tako da je M.O.R.T. po svoj prilici ovdje da bi ostao. Već sad nisu daleko od toga, ali budite sigurni da će za koju godinu ovi mladići doseći status "nedodirljivih" rock dinosaura tipa Majke, Urban, Let3, Pipsi i tako to.

Iako je tijekom cijelog festivala bilo vrlo toplo, na kraju su nam ipak dali Pullover. Taj se osječki bend bavi punk/metal obradama domaćih treš hitova iz devedesetih, za slučaj da niste znali. Budući da je tome tako, bespredmetno bi bilo raspravljati o nekom njihovom artističkom aspektu djelovanja. Pitanje je samo jedno – Je li zabavno? I odgovor je samo jedan – Jest! Zabavni su čak i bez da sviraju, dovoljno ih je samo vidjeti. Ne znam koji bizaran splet okolnosti je doveo do toga da baš tih pet ljudi zasvira zajedno u bendu, čudni su putovi gospodnji. Basist izgleda kao da ima dvanaest godina i tipičan je gamer iz američkog sitcoma sa "you are one in a minion" majicom. Pjevačica pak glasom, stasom, gestom, mimikom i apsolutno svim drugim ostavlja dojam da je netom prije svirke vremeplovom stigla iz devesetih s popodnevne kave s Tajči i Mineom. I kraj njih metalac s kosom do pasa ne šljivi nikoga dva posto i roka speed metal solaže i riffove do iznemoglosti. Totalno otkačena ekipa, svima su se svidjeli. Odsvirali su točno one stvari koje mislite da jesu, nema greške. Iznenadi se čovjek malo koliko su ti treš hitovi, iako navodno zaboravljeni, i dalje sastavni dio opće muzičke kulture. Jer svi su ih znali. Pullover je u više navrata rekao da slijedi zadnja stvar samo da bi nakon toga oderali još jednu. Na kraju su se ipak povukli uz "Moramo ić pit, jebote".

Kao i uvijek do sad, odlazak na Regius se pokazao punim pogotkom. Šibenčani su možda na prvu malo zatvoreniji prema gostima, ali ako vide da im pristupaš otvorena srca, pobrinut će se da ti boravak u njihovom gradu bude predivan. Mene nije sram priznati da sam zaljubljen i u taj grad i u ovaj festival. Tipkamo se s istog mjesta i dogodine, sto posto.

Marin Tomić (Ujak Stanley)
Marin Tomić (Ujak Stanley)

"Meni je najbolje kad mi je dobro."