Početak Tjedna šansone na Zrinjevcu uz Ibricu Jusića
11.12.2014. 19:03
[caption id="attachment_5387" align="aligncenter" width="547"]
Ibrica Jusić (izvor: Facebook)[/caption]
Dolaskom Božića Zagreb poprima karakterističnu atmosferu koja je spoj hladnoće, topline i blagog, ali jeftinog kiča koji se utaborio u samom centru grada kroz razne boje i ukrase. Hvala bogu, ako odete samo nekoliko metra dalje dočekat će vas slično okruženje, ali koje je umanjeno za ovaj umjetni i kičasti dio. Imajte na umu da morate znati u kojem smjeru od Trga treba krenuti. Jednostavna ljepota Zrinjevca i božićni ukrasi koji su u ovom dijelu grada uspjeli dodatno doprinijeti toj ljepoti (za razliku od strogog centra) trenutno je središte raznih događanja među kojima je i Tjedan šansone koji je organiziran povodom 50. obljetnice prvih zagrebačkih večeri šansone. U ponedjeljak je bio prvi dan, kada se odvijao zanimljiv kviz prepoznavanja raznih šansona, da bi drugi dan nastupio Ibrica Jusić.
Ibrica je glazbenik, tj. umjetnik čiji je rad odavno prepoznat kao vrijedna umjetnička baština na potezu Dubrovnik-Zagreb i o tome nije potrebno previše pisati. Neki će reći da je Ibrica zaslužio više što se tiče medijske pažnje kroz povijest njegovog rada, ali njegova je trenutna pozicija takva da teško da ju išta ili itko može poljuljati, kako niti netko drugi, pa tako niti zub vremena. Meteorološko vrijeme je na taj utorak bilo teško, hladnoća koja je bila dodatno razbuktana vjetrom nije nimalo išla u korist Ibrici i njegovoj gitari. Zato je stvorilo intrigantnu i pomalo apokaliptičnu atmosferu koja je vizualno savršeno pasala uz Ibričin nastup u središtu Zrinjevca u paviljonu prekrivenom crnim velom. Prvi set pjesama sastojao se od raznih Ibričinih pjesama, pa su prve pjesme bile „Ponoć“, „Dubrovačka jesen“, da bi zatim uslijedila pjesma na tekst bosansko-hrvatskog književnika Enesa Kiševića, „More ne mora“. Osim hladnoće koja je Ibrici otežavala sviranje, problem je stvarao i razglas. Iako je sam Ibrica tražio u par navrata da mu pojačaju gitaru i vokal, gitara je bila preglasna pa se time gubila senzualnost šansonske glazbe koja svoj vrhunac intimnosti doživljava upravo kada se nađu samo vokal i jedna gitara. Nakon što je odsvirao Dedićevu „Moderato Cantabile“, na red je došao set Ibričin obrada Cohenovih pjesama koje je Ibrica bio okupio na svom albumu iz 1999. godine, Hazarder. Prve taktove nepoznate pjesme nisam uspio pohvatati, ali je odmah nakon njih uslijedila „Zbogom malena“ (So long, Marianne) i „Ptica dugim letom“ (Bird on a wire). Ibrica je tim albumom savršeno pokazao kako bi Cohen zvučao na hrvatskom, i iako je to učinio i Dedić (moglo bi se čak reći i Štulić), Ibrica je ipak u tome dao najbolji prikaz. Zanimljivo je nadodati kako je tu istu večer na trgu nastupao Ćiro Gašparac koji je otpjevao svoju verziju Cohenove pjesme „Hallelujah“, pa je tu večer Zagreb neslužbeno bio u blagom tonu Cohenove glazbe. Kada je već spomenut Štulić, sljedeća pjesma je bila „Kraj tanana šadrvana“, po kojoj je Azra dobila i ime. S ovom pjesmom je započeo kratki set sevdalinki. Nakon nje Ibrica je odsvirao „Voljelo se dvoje mladih (Žute dunje)“, pjesmu koju su u svoje vrijeme proslavili Indexi. Ubrzo je uslijedio i poznati prepjev pjesme „El etait si jolie“ iliti „Bila je tako lijepa“, pjesma koja je kroz svoje postojanje našla i odličnu punk obradu od strane Pekinške Patke.
Koncertu je došao kraj s pjesmom „Trubač sa Seine“ nakon koje se je Ibrica povukao. Ibrica je iskusan glazbenik čiji koncerti mogu biti loši jedino ako se u cijeli koncept upletu vanjski utjecaji. Samim time nije potrebno napisati kako je koncert bio odličan, ali opet: koncert je bio odličan. Šansone su kroz vrijeme zamrle i doživjele određene nakaradne oblike koji ju udaljavaju od one istinske kvalitete i umjetnosti koju ovakve glazbene priče pružaju. Stoga, ovakvi su koncerti i više nego potrebni i jedino čemu bi se još više trebalo težiti su novi glazbenici koji bi oživjeli šansone kao što su to napravili Ibrica i Arsen. Sve u svemu, jedina tužna činjenica je ta što je tu večer bilo manje ljudi na Zrinjevcu nego na Cvjetnom trgu gdje se održavala predstava lažnih ljubavi i osjećaja.
Tekst: Antonio Rozić
