Pips Chips & Videoclips rasprodali Dom sportova
08.12.2014. 11:22
[caption id="attachment_2305" align="aligncenter" width="547"]
Pips Chips & Videoclips © Julien Duval[/caption]
Subota navečer, rasprodana mala dvorana Doma sportova, kiša ne prestaje padati, ali nosimo osmijeh kao kišobran jer su Pips Chips & Videoclips priredili pravu bombu.
Za zagrijavanje su bile zadužene mlade Vinkovčanke - Punčke. Tri cure žestoko praše, skaču i viču, nabrijane su i energične, u skladu s glazbom koju sviraju. Svakako su u ovom koncertu našle priliku za predstaviti se nekoj novoj publici te pripremiti atmosferu za nadolazeći spektakl.
Organizatori i novinari su ovaj koncert unaprijed prozvali najvećim u karijeri Pipsa. Iako je Dubravko Ivaniš Ripper nedavno u razgovoru na Radiju Student rekao kako na sinoćnju manifestaciju ne gleda tim očima, valjda nije ni sam znao što ga očekuje. Negdje oko 22 sata Pipsi izlaze na binu i započinju dvosatno druženje s „Malenom“. Dvorana se napunila do zadnjeg centimetra, pod se konstantno tresao pod nogama od poskakivanja uživljene mase, a urlanje publike nije jenjavalo. Svi, ali svi prisutni (barem na parteru), znali su stihove svih pjesama i oduševljenje nije splasnulo ni u jednom trenutku, sa svakom novom pjesmom je samo raslo, što naše, što Ripperovo. U jednom momentu, odnosno, u jednom od četiri bisa (da, četiri!) ostatak benda se već pokupio s bine, a Dubravko je ostao naslonjen na zvučnik, kao u nekom transu, hraneći si ego pogledom na tu gomilu koja je tu radi njega, gomilu koja konstantno i ekstatično pjeva skupa s njim.
I dok se uglavnom neka apstraktna umjetnost u kombinaciji s ponekom snimkom publike vrtila na pozadini pozornice, Ripper nije prestajao sa svojim tipičnim plesnim pokretima. Prelazio je s pjesme na pjesmu upijajući energiju publike zajedno s ostatkom benda, bez mnogo riječi, jer je atmosfera govorila sama za sebe. Ugostio je na bini svog "buraza" Dinu Šarana, pjevača sarajevskog benda Letu Štuke, kojeg je najavio izvodeći njihov hit „Tesla“ te ga pozvao da zapjeva stvar „Sin“. Osim Šarana, očekivano smo ugledali Jadranku Ivaniš Yayu nakon što su zajedno izveli neku samo svoju i vrlo psihodeličnu verziju „Čuvara močvara i trava“ od Jinxa. Yaya nam je došla izvesti „Trubača“ i učinila je to majstorski kao i uvijek, a naišla je na nevjerojatne reakcije publike iz koje su joj čak doletjela dva grudnjaka!
Proletjeli smo tako preko svih albuma, čuli smo, među ostalim, s prvijenca Shimpoo pimpoo „Gume na kotačima“; „Poštar lakog sna“, „Pjevač Beatlesa & Stonesa“ sa Dernjave , s vrhunskog Fred Astaire „Supermama“, „Ljeto '85“, „Dođi vilo“. Pjevali smo zajedno s Boga „Narko“, „Dan mrak“ i, naravno, naslovnu „Bog“ za vrijeme koje je čitava dvorana digla u zrak upaljače ili mobitele ili što god se našlo pogodnim za tu svrhu. Neopisivi je osjećaj stajati usred te lude mase, okrenuti leđa pozornici i gledati u još brojniju masu na tribinama kako maše upaljačima i urla stihove iz petnih žila.
S albuma Drveće i rijeke smo čuli „2x2“; „Zdenku i vanzemaljce“ s Pjesme za gladijatore a s Walta „Mogu ti reć“, „Bi li ili ne bi“ te emotivnu „Htio bi da me voliš“. Set lista je bila savršeno složena da skupa s Pipsima odemo 20 godina u prošlost u garaže Zapruđa te se, skupivši sve najbolje po putu, zajedno vratimo nazad u sadašnjost.
Moram još jednom spomenuti ta neočekivana četiri bisa za koje ih nije trebalo baš moliti da se vrate. Treći bis su zatvorili s „Na putu prema dole“ te kolektivno izašli pokloniti se vjernim fanovima koji ih nisu ni htjeli ni mogli pustiti da stave točku na kraj rečenice. Uslijedio je jedini moment kad sam se posramila što sam dio auditorija, a to je onaj kad je zagrebačka publika odlučila svu preostalu energiju utrošiti na skandiranje „I u nebo s njim, i u pakao, Bad Blue Boysi i Dinamo“. 7 albuma, 85 pjesama, zašto, zašto, i još jednom - zašto? Nema to veze s tim odakle sam ili za koga navijam (pa koga je više uopće briga za Hrvatsku nogometnu ligu?!) već se nisam mogla preoteti dojmu da je u dvorani preveliki postotak ljudi koji kao da su došli samo radi tih par nogometno-dinamovskih stvari. Moćan je bio osjećaj zajedništva koji je tresao čitav Dom sportova, to ne mogu opovrgnuti, a Ripper kao da se ˝rastopio˝ i vratio u neke stare dane. Logično se tu našla „Nogomet“ za zatvaranje bisa i cjelokupnog događaja, koju sam i smatrala obveznom na ovom koncertu, ako već govorimo o presjeku karijere, jer svi znamo koliko je dotična poznata i van kluba BBB-a.
Za kraj, nadam se da ovo nije bio prozvani koncert karijere te da ćemo opet uskoro imati prilike čuti Pipse u jednako dobrom izdanju!
Tekst: Andrea Kovač
