Neurosis @ Pogon Jedinstvo
02.07.2014. 20:02
[caption id="attachment_2809" align="aligncenter" width="547"]
Neurosis (izvor: Facebook)[/caption]
Po drugi put ove godine zagrebačka publika je mogla vidjeti Scotta Kellyja glavom i bradom, osim što je ovaj put došao sa svojim originalnim bendom Neurosis. Za zagrijavanje su svirali Consecration iz Beograda koje sam bio prisilje propustiti radi čega mi je jako žao jer sam ih čuo izvana i djelovali su kao vrijedni slušanja. Uglavnom, na listi su mi za poslušati.
Scotta smo mogli vidjeti u Zagrebu zadnji put vidjeti u Močvari 21.02.2014. s njegovim projektom The Road Home u kojem također sviraju Noah Landis (Neurosis) i Greg Dale (ex-Bomb). The Road Home je više aukustično orijentirani bend, premda ne izostaju psihodelični elementi što je i za očekivati s obzirom na postavu benda.
Jučer ipak je pozornica u pogonu Jedinstvo pripala Neurosisu, bendu koji se bliži svojoj tridesetoj obljetnici izdavanja prvog albuma Pain of Mind (1987). Već skoro tri desetljeća ovaj bend neumorno radi na svojoj muzici i izbacuje album za albumom. Nikad se nije dogodilo da je razmak između dva albuma bio veći od 3 godine, osim pri izdavanju posljednjeg Honour Found in Decay (2012) koji je svog prethodnika Given to the Rising (2007) popratio tek nakon 5 godina, što ima svoje zašto jer se u muzici osjeti da je bend htio napraviti nešto drugačije od dosadašnjeg materijala.
Rečeno je da umjetnost, da bi bila dobra, treba čovjeka dovesti do toga da je izvan sebe i bliže sebi istovremeno. Rijetki bendovi su uspjeli izvesti ovaj pothvat na tako profinjen način kao Neurosis. Osim spomenuta dva člana tu su i Steve von Till, Dave Edwardson i Jason Roeder. Njihova muzika ne samo da izaziva da razmišljate drugačije, nego vas na to prisiljava. Forme pjesama mogu čovjeka dovesti od savršenog zena do katatoničnog stanja uma unuta par sekundi - i to doslovno. U jednom trenutku će svirati lagane atmosferične dionice sve do jednog trena kada će bez najave nabaciti takav udar buke, tako prekrasne buke, da će vas obuzeti takav val emocija da je to nevjerovatno i po komentarima pojedinaca iz publike svatko interpretira njihovu muziku na svoj način. Nikad nisam doživio tako glasan bend da mi je svaki ton savršeno odgovarao, ni da je tako puno rekao kroz tako malo riječi. Muzika je njihov medij komunikacije.
Koncert su otvorili sa “A Sun That Never Sets” da zagriju publiku s već poznatim materijalom, te su malo kasnije prešli na zadnji album s “At The Well” i “We All Rage in Gold”, te su nastavili krstariti kroz pjesme s prijašnih albuma od kojih sam jedva dočekao “The Doorway”. Neka posebna euforija se u tom djelu koncerta već mogla osjetiti, i onda za kraj “Stones From The Sky” - pjesma čije ime govori samo za sebe.
Jedan član kojeg moram posebno pohvaliti nije stajao na pozornici s ostatkom benda, već je stajao pokraj mene, tj. ja pokraj njega - tonca. Taj čovjek se preznojio osam puta iznova za vrijeme koncerta. Na svaki ton, svaki udarac po žici, bubnju, klavijaturi on je imao nešto za prilagoditi, nadodoati, urediti. Ovaj bradati čovjek koji nalikuje na beskućnika, koji je bio dolje s publikom, koji nije makao oči sa svoje zvučne mašinerije čak i dok je neki pijanac opasno vodio bitku protiv gravitacije oko ton pulta, zaslužio je svaku pohvalu jednako kao ova petorica iznad publike i ispod reflektora.
Možda jesu svrstani u grupu stoner i sludge bendova, ali smatram da svrstavati Neurosis u neki kalup je u najgorem slučaju dezinformiranje, te gubljenje vremena u najboljem. Neurosis naprosto jesu - muzika.
Tekst: Dino Peroš
