Koncerti

Ljetovanje na krovu muzeja uz Pips, Chips & Videoclips

Ljetovanje na krovu muzeja uz Pips, Chips & Videoclips

Treće izdanje Ljeta u MSU, u svojoj drugoj po redu ediciji 2016., nakon Pavela, na binu svog krovnog prostora dovelo je jedan od najboljih domaćih sastava – Pips, Chips & Videoclips, koji već preko dvadeset godina vlada hrvatskom glazbenom scenom.

Ono što je pružio ambijent muzeja bila je multimedijska večer, u kojoj ste imali prilike sudjelovati ako ste se odlučili već oko 20 sati pojaviti na lokaciji. Naime, osim izložbe "Divlji zapad. Povijest neoavangarde Wroclawa", prije samog koncerta se u Gorgoni održavala i projekcija talijanskog filma "Mladost", pa ste se tako mogli kulturno uzdizati na više razina. Ipak mislim da je najinteresantnija bila ona najviša, razina krova na kojem su Pipsi upriličili jedan fini ljetni ambijent uz putovanje s "plačljivim teroristima" do svijeta Walta Disneya.

Za početak bi vam voljela ukazati na činjenicu kako su koncerti Pipsa u metropoli postali ziheraški – gdje god zaposjeli binu tražit će se karta više, a kako god odlučili posložiti set listu pola iste će otpjevati publika. Ipak, meni osobno, a vjerujem da bi se većina fanovlja složila, Pipsi puno bolje šmekaju na zatvorenome. Gomila emocija što buja u stihovima i glazbenom aranžmanu benda pomalo se rasplinu pod zvjezdanim nebom, koje daje neku svoju sanjivu čar cjelokupnom dojmu, ali oduzima previše trenutaka u kojima se naježiš od glave do pete, zatvoriš oči, i samo slušaš i osjećaš, potpuno rasterećenog uma.

Osim toga, postoji još jedan problem, nakon posljednjeg zagrebačkog giga – onog održanog u Vintagu 3. ožujka – teško je bilo koji koncert (uopće, ne samo Pipsa) ocijeniti perfektnim. Što se tada razvilo unutar kluba bilo je nepoznatih razmjera i posljedica te se bojim kako ću imat prevelika očekivanja od svakog idućeg giga.

Ipak, ove noći na vrhu Muzeja suvremene umjetnosti kao da je netko bezobrazno zavrtio kazaljku sata za 360 svima iza leđa, razvila se očekivana sinergija s publikom koja je mahom vrištala poznate stihove, ali i one prilično nepoznate, jer nas je Ripper unatoč set listi nježnih hitova iznenadio s par bisera iz naftalina.

Dakle, kako su najavili istog dana, koncert započinje točno u 22 sata i to isječkom posljednjeg studijskog uratka – "Sa mnom tebi je zima", što nam je na samom početku valjda trebalo najaviti kako je posložena lista pjesama – emotivno i nostalgično. Nekako je odmah u prvi dio koncerta strpan taj "Walt" dio – "Bi li il ne bi", "Mogu ti reć", "Kratka povijest", pa i "Htio bi da me voliš", koja je najavila ljubavni blok, nastavljen u revijalnom tonu s "Narko", "Malena", "Dan Mrak"... Na prvom bisu smo malo "savijali kičmu od gumenih dragulja", jer je otvoren s "Dođi vilo", a nastavljen s hipnotičnom "2x2". Nešto malo prije dogovorenog i najavljenog fajrunta drito u ponoć, izašli su i na drugi bis, zaljuljali nam emocije odsviravši "Bog", zatim "Porculan" u nekoj novijoj varijanti (u kombinaciji s melodikom i elektro efektima u pozadini – možda ih je Nipple Pipple remix inspirirao) te zaokružili našu subotu pomalo tradicionalno završnom "Na putu prema dolje".

Čuli smo i prigodno "Ljeto `85." i gdje Ripper pjeva "Momci ja ne znam svoje godine, od kad se računam telefonirajte." A mi smo olako izguglali da je Dubravko upravo ovog dana napunio 50, što je odlučio proslaviti s punom krovnom terasom obožavatelja – vrlo darežljivo ili zapravo egotriperski? Ostaje na vama da prosudite... Osim toga bih izdvojila i "Trener morskih pasa", prvi put izvedenog u originalnoj verziji nakon 10 godina te "Neobičan dan" novovalnih prvaka Haustor, kojom nas je iznenadio već na spomenutom gigu u Vintagu, no ovog puta uz nešto drukčiju posvetu. Ispripovijedao je o telefonskom razgovoru sa Sacherom u vezi dopuštenja izvođenja navedene pjesme, na što je dobio odgovor kako uopće ne shvaća zašto želi obraditi baš tu stvar, ali mu je ipak drago što će je izvoditi u MSU jer upravo i je takva – za muzeje. Iznenađenje večeri je možda trebala bit nova pjesma koju su izveli, za koju još nemaju ni radni naziv nego samo datoteku na kompjuteru. Ukoliko ste propustili ovu priliku, evo snimke Sound Reportu nepoznatog počinitelja, pa prosudite sami. Ja ću vam samo napisati, i ostati živa, kako kroz mantranje "Ja u tebe vjere nemam..." čujem tragove Marijana Bana. Osim toga, vjerujem kako će studijska snimka ipak pružiti jednu drugačiju dimenziju istoj, radujemo se!

Za kraj "što su i kako su svirali" dijela izvještaja ću se samo ukratko izjasniti kako nisam sigurna da sam ikad ranije vidjela Rippera toliko uživljenog, neopterećenog i otkačenog. Također, možda bih mogla napomenuti kako je čitav bend perfektno usviran, iako je to već postao neki standard, ali treba i njima posvetiti koju crticu. Kao i publici, koja je singalonganjem nadišla sve one koji su se na koncert došli družiti, ali i Ripperu maksimalno olakšala - kad god bi u našem smjeru pružio mikrofon krov je jasno i glasno orio stihovima uspješnica.

Za svoj okrugli pedeseti Ripper je odlučio počastiti sebe i nas velikim koncertom na, očekivala sam, impozantnoj lokaciji koja me na posljetku i nije toliko oduševila. Zanemarivši sasvim dizalicu u vidnom polju iza bine, jer ne možemo kritizirati gradnju u okolici kako bi mi sitničavi glazbeni uživljenici uživali estetski ugodniji ambijent, imam dojam kako u tom procjepu etaže odnosno terasi nazvanoj krovom se zvuk sasvim neloše zadržava, ali isto tako i vrućina koja je dobar dio giga bila gotovo nesnosna, naročito nakon što se do istog popnete kroz rashlađeni muzej. Prigovor imam na pozornicu koja je složena prenisko za nas koji nemamo dva metra visine, a nalazimo se po sredini prostora, iz prostog razloga što sam tijekom cijelog koncerta mogla proučavati jedino različitosti frizura članova benda. Kažu da nas je bilo preko tisuću te subote na krovu Muzeja, a ja ću biti iskrena i priznati vam kako sam se totalno utopila u toj gomili, piljeći samo prema bini, upijajući svaku moguću česticu atmosfere i emocije gomile jer "U astralnoj galaksiji nitko se ne ljubi kao ja i ti....".

Andrea Kovač
Andrea Kovač

Zašto se ne bi drogirali happy endovima?