Doom melodije Windhanda razdrmale KSET
07.08.2019. 17:44
Sinoć su nas po prvi puta posjetili dobro znani stoner doom metalci Windhand čiji je već prvi album izdan 2012. proglašen jednim od najboljih metal izdanja te godine, a nakon toga su samo nastavili nizati dobru glazbu. Odlično da je za ovakav događaj odabran upravo KSET, ne samo zato što se njegov kapacitet i ugodno popunjen prostor pokazao kao taman odabir, već i zbog zvuka koji je na koncertima sličnih žanrova uvijek bio odličan. Tako i ovaj put, imali smo prilike vidjeti i čuti Windhand u odličnom okruženju i dostojnoj atmosferi.
Bend je izašao na stage oko 21.45 i zvuk je zagrmio KSET-om već na samom početku. Dorthia Cottrell, staložena i dosta mirna, ali dosta moćne heavy vibre, vokalistica je koja uživo ima još specifičniji i autohtoniji glas za ove žanrove nego na studijskim svirkama. Njen glas je vrlo čist, kristalan i jak, sporog tempa i zavlačenja, a opet nekako moćan i melodiozan. Prate ju odlični i vrlo masni zvukovi basa, gitare i bubnjeva, a silina kojom udaraju stvara dojam kao da istovremeno svira barem duplo više instrumenata.
Garrett Morris fantastično upravlja gitarom i masne mračne doom ritmove razbija tu i tamo krasnim solažama. Parker Chandler drži svoj bas skroz nisko, skoro na koljenima, ali razbija ga nevjerojatnom lakoćom i stvara vrlo masne i zarazne dionice na basu na koje se vrlo lako uljuljkati i odletjeti u drugu dimenziju. Za bubnjevima čitavu priču zaokružuje Ryan Wolfe koji bez milosti, ali dosta staloženo lupa po bubnjevima jednakom silinom za vrijeme čitavog koncerta.
KSET se ugodno popunio i bilo je jasno da su tamo uglavnom fanovi i štovatelji, što Windhanda, što sličnih žanrova i bendova. Electric Wizard, Dopelord, YOB, Acid King su neki od velikana uz koje bismo mogli navesti i Windhand, međutim svaki od njih ima svoj karakteristični zvuk. Kod Windhanda bih ipak glavni naglasak stavila na specifičan melodiozan glas mlade vokalistice Dorthie koja njime savršeno upravlja jednako tako kako i dečki za instrumentima. Ponekad je u pjevanju vrlo teško zadržati jedan ton toliko dugo, no ona to skroz prirodno uspijeva bez pretjeranog podrhtavanja glasa, osim onda kada je to potrebno.
Ova doom misa, kako se mnogi vole izražavati, trajala je sat vremena, što je upravo dovoljna i solidna doza slušanja ovako jakog dooma uživo za jednu večer. Uz minimalistički pristup i stavljanje naglaska na glazbu, a ne i vizualni nastup, uspjeli smo se i usredotočiti uglavnom na glazbu. Zacementirati se na kat uz ogradu KSET-a bila je odlično odabrana opcija jer je zvuk bio odličan i bio je gušt sjesti i upijati silinu Windhandova dooma. Smjestiti se ispred pozornice također nije bilo loše jer nije bilo naguravanja, već se masa ljuljala u ritmu sa psihodeličnim melodijama, potpuno prepuštenih osjetila.
Čuti Windhand usred ljeta i ovih sparina bilo je baš ugodno osvježenje svim obožavateljima. Istovremeno trans i buđenje. Nadajmo se da ćemo u KSET-u uskoro ponovno doživjeti nekog iz šire žanrovske obitelji zato što su tamo koncerti mračnijih žanrova uvijek odlični.
