Koncerti

Posuđena nostalgija Merchandisea u Močvari

Posuđena nostalgija Merchandisea u Močvari

Ovoga je četvrtka, kao i devetsto dvadeset i šest četvrtaka, utoraka i nedjelja prije njega, valjalo večer provesti u Močvari. Žedno je uho jadnoga naroda odlučila utažiti ekipa iz Žednog uha, pa su nam ponudili Merchandise. On se nalazio tamo na onom stoliću ispred šanka, bilo je ploča, majici, naljepnica i tako to. Usto, nevjerojatnim spletom okolnosti smo došli do toga da se Merchandise nalazio i na pozornici, i to u jednoj podosta antropomorfiziranoj varijanti, u obliku četvorice muških ljudi, te njihovih svirala i laptopa. Svašta.

Predgrupe za taj floridski indie post-punk bend nije bilo u ponudi (iako nitko ne bi zamjerio da se ubacio briljantni Modern Delusion, kao i na njihovom zadnjem Močvarnom gigu 2014.), tako da smo oko 21:30, što je bilo predviđeno vrijeme koncerta, već svi treptali i treperili u unutrašnjosti kluba. Taj dio naglašavam namjerno, jer je od davnina poznato da se vrijeme prije i poslije koncerta u Močvari krati isključivo na terasi kluba, ili za šankom. Stoga je tu scenu sa sto ljudi u samom koncertnom prostoru, dok se u njemu ama baš ništa ne događa, bilo vrlo neobično vidjeti, tim više što su se svi vrlo sofisticirano držali, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Istraživačkom novinarstvu uvijek sklon, dolazim do konkluzija kako:  1. Merchandise je bend koji privlači rekordnu količinu nepušača, 2. Narod nije bio odjevno pripremljen na zaista visoku niskost temperature te večeri, 3. Aspekti poput socijalizacije i stvaranja neke kolektivne vibre su bili u drugom planu, htjelo se dočekati koncert, poslušati ga u miru, i poći kući.

Taj je proces konačno i započeo nešto prije desete ure, ukazala su se, gotovo neprimjetno, četiri gospodinčića i počela svirati. Isprva su to bile nešto rastrzanije, polumumljajuće pjesme, karakterističnog tjeskobno-ljubavnog filinga. Carson Cox, pjevač benda i čovjek zbog čijeg je pada u zapozorju nekog koncerta ovaj gig, koji se originalno trebao održati u 11. mjesecu, bio odgođen, je tip koji vas neće oboriti s nogu (kao što je sebe tada) svojim karizmatičnim prisustvom na bini. Sva sreća pa mu ciljana publika ni nije nužno zainteresirana za takve osobine. Ovo je lagana, nostalgična i emotivna, blago introvertna ljubavna muzika (a takav joj je, jel', i frontmen), čija je najveća kvaliteta to što samu sebe ne doživljava preozbiljno, i ne umišlja si da je nešto više od onog što je. A to je borrowed nostalgia for the unremembered eighties – puna svih tih novovalnih, elektronskih, post-punkerskih, pop, pa i stadionskih elemenata. Negdje između New Ordera, The Curea, Orchestral Manoeuvres In The Dark i Billyja Idola su se sjatili, i dobro im je, na sigurnom su. Cox je, kako je koncert odmicao, bivao sve artikuliraniji i vokalno čvršći, a pjesme su poprimale sve jasnije konture, zanimljivije gradacije i više catchy melodije. Malo je svirao gitaru pa malo nije, malo nam se zahvaljivao i ulizivao, malo je pio vino, malo se smješkao i malo plesao. Rekao nam je negdje na početku da je malo nervozan, činilo se da mu je pošlo za rukom opustiti se negdje putem. Isto se, nažalost, ne bi baš moglo reći i za publiku, ostali smo dosta ukočeni. Moglo se osjetiti blago odobravanje u zraku, ali nikad nismo došli do onog stadija da se ćuti kemija i ljubav (a vjerujem da je to ipak cilj ove nadasve emotivne glazbe) , čak i unatoč tome što nam je rečeno da smo oh-uh-ah njihovo najdraže mjesto na cijelom svijetu za svirku. Ono maloprije spomenuto ne vrijedi za okorjelog sredovječnog fana, koji je ekstatično plesao uzduž prvog reda (čiji je jedini član bio) tijekom cijelog nastupa, ne mareći puno za plahost ostatka ljudstva. Kojeg je inače bilo gotovo dvjestotinjak, što je skroz poštena brojka.

Nego, Carsona smo apsolvirali, pozabavimo se malo ostalim članovima benda. Za gitarista se vidi i čuje da je desna ruka, sve je dobrano natopljeno njegovim pažljivo aranžiranim bravurama koje umiju biti trippy, melankolične, shoegazeaste, agresivne, sve po potrebi. Coxova se gitara tu fino uklapa u taj zvučni zid, što nas dovodi do zaključka da je ovo dominantno gitarska muzika, tu nema spora. Kako je u eri na koju se većinski oslanjaju ritam mašina bila majka, tako se i njihova ritam sekcija ponaša više-manje kao ritam mašina. Nisu nam zaista puno toga zanimljiva priuštili, naročito bubnjar koji je 95 posto vremena držao jedan te isti, najjednostavniji mogući ritam. Još jedan član kojeg ne valja zaboraviti je laptop, ne libe se momci malo okoristiti raznim matricama. No, po mom sudu s tim aspektom ne pretjeruju, tako da im nećemo zamjeriti, osim ako baš ne iznistirate.

Svirala su tako ta četvorica mladića i jedan stroj nama dovoljno dugo da se nitko jamačno nije drznuo ustvrditi da je trajalo prekratko. Prorešetali su pritom većinu svojih izdanja, što je rezultiralo nekim dobrim i nekim manje dobrim numerama, a vrhunac je svakako tamo negdje pred kraj obilježila „Anxiety's Door“. Koncert je sve skupa bio zadovoljavajuć, ništa ludo spektakularno, biseva je bilo jedan i po (prije prvog nisu ni sišli sa stejdža), i to vam je više-manje to. Poslije koncerta sam, pušeći cigaretu ispred kluba, promatrao narod koji izlazi. Primijetio sam barem četvero ljudi koji su izašli s pločama u ruci, što nije mala stvar. Merchandise na sve strane.

Marin Tomić (Ujak Stanley)
Marin Tomić (Ujak Stanley)

"Meni je najbolje kad mi je dobro."