Koncerti

Joan Baez @ SC 19.10.

Joan Baez @ SC 19.10.

[caption id="attachment_4368" align="aligncenter" width="547"]© Anastazija Vržina  (Venia Mag) © Anastazija Vržina (Venia Mag)[/caption]

Netipično skandalom uzavrelu nedjeljnu zagrebačku jesensku večer, u Studentskom Centru umirila je američka folk-rock heroina Joan Baez. Žena čija impresivna karijera traje preko 50 godina, koja je zajedno s Dylanom 60 – ih gradila folk-rock scenu, glazbom bogatom pričama o “malim” američkim ljudima, radnicima, obespravljenima, izgubljenim dušama, ne sluteći da će svojim emotivnim izvedbama i glasom postati planetarno važna figura u vječnoj borbi za dostojanstvo, sreću i mir onih ljudi čiji se životi mogu poistovijetiti s onim što ona pjeva.

Unatoč skupljim kartama SC je bio rasprodan, tražila se karta više, a na koncert su došle razne generacije ljudi što pokazuje značaj Joaninog utjecaja, rijetko viđenu snagu za okupljenjem i potvrdu da ono što radi ne zastarijeva i nema cijenu.

Nažalost, neki ne shvaćaju da Joan nije više mlada djevojka koja po stanovima New Yorka uživa u kasno noćnim provodima u društvu Cohena, Dylana i ostalih velikana kasnih 60 – ih i ranih 70 – ih, nego starija i ozbiljna gospođa koja počinje s koncertima točno u sat kad je koncert i najavljen tako da bi u pristojne sate mogla na spavanje, pa su mnogi zakasnili i tražili svoje mjesto u zamračenom SC – u, što je stvorilo žamor koji je publici (a vjerujem i Joan) bitno narušavao doživljaj na prvih nekoliko pjesama.

Prvo značajnije oduševljenje izazvala je izvedba “Lily of the West”, tradicionalna pjesma  oko koje kao da se godinama vodila “borba” među prvom generacijom folk-rock izvođača, kome će ta pjesma pripasti. Može se reći da je tu pobijedila Joan te od početka karijere ta pjesma joj ne izlazi iz repertoara, postala joj je pripadak kojeg publika uvijek očekuje čuti.

Ne skrivajući svoje meksičko porijeklo, u njenom repertoaru su neizostavne pjesme na španjolskom jeziku od kojih je posebno oduševljenje izazvala “Gracias a la vida”, latinoamerička himna kojoj su život dale Joan Baez i argentinska pjevačica Mercedes Sosa.

Bez obzira što Joan ima i više nego dovoljno autorskih pjesama, ostala je vjerna slobodnjačkoj atmosferi 60 – ih u kojoj nije bilo važno tko je napisao pjesmu, nego poruka i značaj koji pjesma sa sobom nosi te je i ovaj put svirala uglavnom obrade, a među njima na iznenađenje većine prisutnih, otpjevala je “Ima neka tajna veza” popularnog Bijelog Dugmeta s dosta dobrim izgovorom stihova Duška Trifunovića.

[caption id="attachment_4369" align="aligncenter" width="547"]© Anastazija Vržina  (Venia Mag) © Anastazija Vržina (Venia Mag)[/caption]

Joan vješto balansira repertoar  s countryem, gospelom, baladama, neizostavnim Dylanom, ne dopušta monotoniju tokom nastupa prepričavajući anegdote iz svog bogatog života između pjesama, izmjenjujući glazbenike na pozornici i često ostajući sama s akustičnom gitarom. Upravo u tim trenucima kad je bila sama, bila je i najbolja. Naime, ovaj put bend i bezpotrebna prateća vokalistica nisu bili ni blizu razini onog benda s kojim je Joan nastupala prije nekoliko godina u Tvornici. Ne mislim da se ovaj put radilo o lošim glazbenicima, ali familijarni i prijateljski pristup prema kojem je ovaj put odabrala ljude nije se pokazao kao korak unaprijed. Onaj tko nije bio u Tvornici neće shvatiti na što mislim te će vjerojatno pomisliti da je ovaj nastup najviše što se može dobiti od Joan Baez.

Opuštenost i veselje u ovom sjetnom nastupu pronašla je u pjesmi “Give me cornbread when i m hungry, give me whiskey when i'm dry” u kojoj je i zaplesala s članom benda uz ritmove solidnog perkusioniste, Gabriela Harrisa, njenog sina.

Posebno mjesto na njenim nastupima uvijek ima “Diamonds and Rust”, priča koja se nikada neće prestati prepričavati, u kojoj se Joan obraća Bobu Dylanu s kojim je bila u romantičnoj vezi koja je očito bila važan dio njenog sazrijevanja kao umjetnice i žene, toliko važna da je zasluženo ostala kao uspomena u ovoj pjesmi.

Željna zagrebačka publika nije htjela otići iz SC – a u jesensku noć te je uporno vraćala Joan na nekoliko biseva na kojima je otpjevala “Imagine” i “Blowin in the wind”, a s publikom se oprostila sama s gitarom i pjesmom “Donna Donna”.

Možemo se samo nadati da ovo nije posljednji put da vidimo i slušamo Joan Baez, gospođu koja predstavlja živući spomenik ne samo američke nego svjetske kulture i povijesti, glas koji će i najravnodušnije baciti na koljena, emociju koja će i najhladnije rastužiti i razveseliti, karizmu koja će i najpasivnije aktivirati te pojavu koja će i najslabije osnažiti.

Tekst: Jakša Stecca

Filip Bušić
Filip Bušić

Osnivač portala, urednik, fotograf, novinar, - "Where words fail, music speaks."