photo: Gogol Bordello, credit: Filip Bušić
Čizmom kroz vrata! - Gogol Bordello u Tvornici kulture
01.10.2025. 18:40
Krenuo sam prema Tvornici da vidim to čudo od benda, o kojem svi pričaju. Imao sam dogovoren intervju s pjevačem i spiritus movensom ove gypsy punk bande, Eugene Hutzom, a znajući da isti rado lijepi naljepnice država u kojima svira na svoje akustične gitare – putem sam stao na benzinkoj pumpi i kupio HR naljepnicu, u nadi da ću imati priliku pokloniti mu je, te da će se ista potencijalno naći barem na njegovom gitarskom koferu
Došavši u Tvornicu kulture najavio sam se za intervju, a Eugene ga je već davao nekoj od domaćih TV stanica. Uključio sam video snimanje i malo snimatao njegove odgovore, a zaredala su se čak tri intervjua za domaće medije, uglavnom službenog karaktera i kratka. Kad sam mu pristupio sa željom za intervjuom rekao mi je „ali već si snimio tri intervjua”, no kad sam mu dao do znanja da je intervju za portal koji uređujem dogovoren s njihovim izdavačem odjednom je promijenio službeni izraz lica u šarmantni zavodljivi osmijeh, i s guštom pristao otkriti mi neke pikanterije koje ne govori baš inače. Pa sam tako doznao i da mu je želja, između ostalog, snimiti prvi „Spaghetti Eastern”. HR auto-naljepnicu je prihvatio s veseljem, jer ga je podsjetila na inicijale pjevača legendarnih Bad Brains. Ostavio je jako snažan dojam na mene kao osoba, jer posjeduje veliku karizmu, prirodnu spontanost i pozitivnu ludost.
Koji tjedan kasnije, kad sam gledao snimku istrčavanja Gogol Bordello na glavnu pozornicu Coachella festivala ugledao sam HR naljepnicu na Eugeneovoj gitari, i bio sam malo ponosan. Bila je 2008. godina i bijah pod velikim utjecajem albuma „Gypsy Punks: Underdog World Strike” i „Super Taranta!”, kojima je Gogol Bordello osvojio armije novih fanova po cijelom svijetu, u maniri pravog multi-kulti orkestra, nalik na primjerice prethodnike im Mano Negra. Koncert u Tvornici te 2008. bio je fantastičan, prštao je od energije, bend je bio svjež i uigran, Eugene lucidan (tijekom svake druge pauze zapitkivao je „gdje je after party”, a koliko sam čuo – završio je u zagrebačkom klubu Funk plešući na elektroniku s dvije mlade dame – dozvoljavam da je urbana legenda u pitanju) i punkerski provokativan... ali uvijek pozitivno nastrojen. Stoga sam bio jako znatiželjan da provjerim kroz sinoćnji njihov nastup na istom mjestu je li im oštrica otupila, i ako jest – što bi bilo prirodno i očekivano, jer ipak je prošlo 17 (!) godina – koliko? Doduše, gledao sam ih i 2015. na Špancirfestu, pa iako poslovično energičan taj nastup je ipak podložan festivalskom karakteru (samo hitovi, kratko i jasno). Namjerno ne spominjem njihove koncerte u zagrebačkoj Močvari početkom dvijetisućitih, tad je još vrlo malo ljudi na njih obraćalo ozbiljniju pažnju.
Ekipa iz benda za svoju je predgrupu na ovom dijelu turneje odabrala britansku punk rock četvorku Split Dogs, čiji nastup predvođen „ekscentričnom” pjevačicom me nije nešto naročito oduševio, činilo mi se da se radi o rudimentalnom punku koji može svatko svirati (nije li to poanta punka, uostalom...); no dovoljno je bio energičan da zagrije publiku koja je postojano punila prostor Tvornice. Pridržavajući se timelinea, uz mrvu iščekivanja, Eugene i njegova banda istrčavaju na pozornicu i od prve sekunde rješavaju me svake nedoumice; od uvodnih taktova jasno je da su Gogol Bordello i dalje podjednako energični i žestoki, usvirani i uigrani na bezbrojnim pozornicama diljem svijeta, i da Eugene i dalje ima što za reći svojim socijalno-političko obojenim tekstovima s prizvukom kabaretske apsurdnosti. Također, snop svjetskog svjetla je na rodnoj mu Ukrajini, pa je i ono što govori dodatno relevantno, ako tako gledamo jer – unatoč ponosu na lokalno podrijetlo – Gogol Bordello su pod svoju „kabanicu” uvijek primali imigrante iz bilo kojeg dijela svijeta, neovisno o boji kože, kulturnom naslijeđu ili političkom opredjeljenju (uglavnom politički neopredijeljene).
Tijekom cijelog koncerta vlada (oečkivano) jako veselo raspoloženje, presjek publike je višegeneracijski, prepoznajem ljude koje viđam po koncertima već desetljećima. Tvornica je gotovo pa popunjena, ali ima dovoljno mjesta za veselo skakutanje na koje navodi konglomerat raznorodnih ritmova pod punk rock kapom, koji Gogol Bordello tako vješto i uporno isporučuju već gotovo tri desetljeća svog djelovanja. Sinergija publike i benda je brzo uspostavljena i čvrsta, uz povremeno „iskakanje” iz bekstejdža članica njujorškog benda Puzzled Panther (koji djeluje pod okriljem Eugeneove etikete Casa Gogol Records), što publiku još više nabrijava i razveseljuje jer su curke neopterećeno vesele i skakuću, pjevaju, sviraju, plešu... baš kao i ostatak benda (tu je Eugeneov svevremesnki pobočnik – violinist i profesor Serg, a prilično dugo u bendu je i Ekvadorac Pedro Erazo, udaraljkaš i nabrijavač ekipe koji često izađe full naprijed i odrepa koji lajn). Ono što mi se posebno svidjelo je bio dobar odabir pjesama koje su predstavlja odličan presjek respektabilne karijere benda, uz pohvalno neforsiranje novih pjesama (jedna od njih je posebno predstavljena kao nova), ipak je Eugene stari lisac i zna da će bezvremenski hitovi „Start Wearing Purple”, „Wonderlust King”, „Not A Crime” i „Alcohol” uvijek i svugdje zadovoljiti najrazličitije ukuse GB fanova (potonju je odsvirao sjedeći visoko na dvije drvene kutije kao na svom gypsy prijestolju, iliti romski kralj na svom „prijestolju sa smetlišta” u bisu. Pažnju u par navrata otima dečko iz publike koji ne sjedi, već stoji na ramenima svog frenda i u liniji očiju s članovima benda pjeva iz sveg glasa i diže visoko ruke, što predstavlja odgovarajuću dekoraciju ovakvom koncertu.
Nakon gotovo dvosatnog showa bend izlazi na bis, dočekan raspjevanom i rasplesanom publikom iz prvih redova, koja (surprise, surprise) pjeva „Suadu” Plavog orkestra dočekujući bend nazad na stejdžu, a u tijeku koncerta je zborskim pjevanjem „Sretan rođendan” publika poželjela upravo to Victoriji iz Puzzled Panthersa. Show završava sveopćim raspašojem uz „Understructable”, ponovo istrčavaju i članice Puzzled Panther, sve u svemu – manje nismo ni očekivali od omiljenog benda zagrebačke publike. U ušima mi ostaje i Eugeneova „primjedba” tijekom koncerta o tome kako je Zagreb utorkom uvečer poput Montreala u subotu uvečer, te kako se u Zagrebu uvijek super provodio (doduše, ovog puta izostalo je pitanje „where is the after party”)? Osobno, koncert me katapultirao u ono vrijeme, i kao da sam se sreo sa jako dobrim starim prijateljem, koji me pitao šta ima i kako sam. Malo melankolično, jer je prošlo puno, ali i dalje odlično – prije nego otpočne „kraj ere svih era”, da parafraziram jednu od novijih Gogol Bordello pjesama.
