Stara punk škola - u posjetu Scotland Callingu
05.05.2016. 13:23
Nakon dvije tuče i nešto sitno kiše, sunce se napokon ustalilo nad Glasgowom. Ulica Buchanan i njeni prilazi bili su prepuni uličnih glazbenika u subotnje kasno jutro. Scotland Calling festival je otvorio vrata O2 ABC dvorane točno u podne, dodajući tako još jedu opciju na glazbenoj mapi najvećeg škotskog grada. Prema planu, prvi bend je trebao nastupiti dvadeset minuta kasnije. Ipak, ono što je mene zanimalo bilo je od 15:15 nadalje, tako da se kao bolji izbor ispostavila opcija šetnje gradom i uživanja piva na terasama pubova u društvu Lade, moje sestre u egzilu u Glasgowu koju sam (bez imalo truda) nagovorio da mi pravi društvo na festivalu.
S obzirom na navedeno, ne mogu ništa napisati o The Cundeez, Fire Exit, Ed Banger i Crashed Out. Argy Bargyu je označio početak festa za mene. O njima samo kratka crtica - nikada mi nisu sjeli i to se neće promijeniti, međutim imaju solidnu publiku koja s njima pjeva u glas. Kombinirajući himnične napjeve s brzinom streetpunka ne padaju u periode monotonije, što je ponekad mana Oi! bendova. S druge strane, ono što se promijenilo jest moja prvomajska playlista kojoj su dodani The Ruts tj. Ruts DC. Poprilično poznata grupa kojoj također nikad nisam dao priliku. Drugim riječima, nisam imao pojma što očekivati, pa se naposljetku ispostavilo kao ugodno iznenađenje. Zamislite Toots and Maytals na speedu i dobiti ćete Rutse - spoj punka i reggaea. Odlično za zaplesati prije zvučnog udara GBH-a.
E sad, ovo je bio peti put da sam prisustvovao koncertu GBH-a, ali ovaj put je ostavilo dojam određene bizarnosti. Kao i uvijek vrhunski odsvirano, ali bez pravog kontakta s publikom. Vokal Colin je bio u nekom svom filmu isto kao i publika koja je, da citiram Ladu, više ''gledala nego sudjelovala''. Nešto nije bilo u potpunosti dobro čim sam kao najzabavniji dio koncerta zapamtio Colinov komentar prije izvedbe ''Big Women'' kako ''nisu mogli doći u Glasgow i ne izvesti tu pjesmu''. Završiti koncert s novom pjesmom ''Momentum'', s kojom apsolutno nitko još nije upoznat stavilo je točku na i mlakom ambijentu nimalo karakterističnom za nastupe GBH-a. Suprotnost tome je bio koncert UK Subsa. Gospodin Charlie Harper ima 71 godinu, neuništivu karizmu i samim time odlično umijeće dirigiranja publikom. Huk publike se tada, po prvi put u danu, osjetio za skandiranja ''Warhead'', dakako tijekom izvedbe istoimene pjesme. Nastavak skandiranja je značio i povratak na bis te pozdrav uz uvijek rado slušanu ''CID''. Angelic Upstartsi su nastavili u istom energičnom tonu s njima svojstvenim porukama o otporu radničke klase i antifašizmu. Od početka s ''Two Million Voices'' do kraja s ''The Murder of Liddle Towers'' frontmen Mensi je bio na osobnoj misiji prenijeti navedene poruke publici. Njima i Cockney Rejectsima se nikako ne može pripisati manjak angažiranosti. Također, oba benda su se prisjetila nedavno preminulog Tony van Fratera, basista Cockney Rejectsa i originalnog člana Red Alerta. Gubitak njega Rejectsi su nadoknadili ponovnim uvođenjem originalnog basista Vince Riordana. Dobru formu je nanovo demonstrirao Jeff Geggus animiranjem publike (a čini se i sam sebe) shadow boxingom u pauzama između stihova. Rejectsi su uvijek patili od viška energije i to se pozitivno odražava na nabrijavanje publike.
Konačno - Sham 69, jedan od onih bendova za koje sam smatrao da ih jednostavno prerasteš do 20 godine. Ipak, dobro ih je čuti s vremena na vrijeme i vratiti se nekoliko godina unazad. Kako trenutačno postoje dvije verzije Sham 69, treba naglasiti da je na Scotland Callingu nastupala klasična i najpoznatija postava iz 1977. s Jimmy Purseyem, Dave Parsonsom i Dave Tregunnom. Arogantan gad je taj Jimmy Pursey, ali s pokrićem. Rado bih ga prezirao uzimajući u obzir njegovu stage personu iz koje izvire samopoimanje da je bogomdan, ali jednostavno ne mogu. Očito je da uživa u statusu koji ima Sham, pa makar je taj status uglavnom baziran na starijim fanovima. Voli se prenemagati na pozornici, svi vole kada se on prenemaže, Shamove pjesme su stvorene za sing-a-long, dvorana je bila rasprodana, ekipa pod gasom, i sve se skupa poklopilo u vrhunac festivala. Prema očekivanjima, ''If the Kids are United'' je ponudio najimpresivnije momente njihova nastupa, a Sham je zaključio svoj koncert, te time Scotland Calling, izvedbom ''Hurry up Harry''. U skladu sa stihom iz navedene pjesme - ''We're going down the pub'' - spustili smo se kat niže, ne u pub, već na afterparty u manjoj prostoriji O2 kompleksa. Tamo smo pak poslušali savjet ''to get f..kin wasted'' koji nam je Dirt Box Disco prenio simfonijskim milozvukom kojeg se ne bi posramila niti sama Bečka filharmonija, te se naposljetku prepustili kasnonoćnom ritmu glasgowskih ulica.
