
Kawasaki 3P u Domu sportova - Trijumf u zasebnoj kategoriji
27.03.2017. 19:59
Prisjetite se malo, lijepo vas molim, onog nekog glupog kvartovskog punk benda na čije ste svirke išli u tinejdžerskim danima jer su vam članovi, inače već tada ličnosti poznate kao apsolutne dangube, narkomani i probisvijeti, bili prijatelji. Dopustite mi sada da pogodim što se u međuvremenu dogodilo s tim klincima, gdje li su danas. Jedan je vjerojatno pokojan, jedan guli robiju po treći put, jednoga se valjda može susresti kako tumara gradom s vrećicama u ruci i mumlja si nešto nedefinirano u bradu, a jedan je možda i uspješan javni bilježnik s troje dece. Bilo kako bilo, benda im već odavno nema, baš kao i svih drugih takvih malih besperspektivnih sastava oformljenih od strane sprženih klinaca nakon pete runde u kvartovskoj birtiji. To jest, svih osim jednog. Jedan je još uvijek živ. Taj se jedan zove Kawasaki 3p. I ove je subote održao solo koncert u Domu sportova. Doslovno „solo“, ni predgrupu nisu imali
Simbolična je snaga i težina te činjenice u mojim očima stvarno velika, tolika da se bojim da ću zabrazditi u laganu patetiku krenem li ju iznositi. Dakle, nisam sa sociološkog stanovišta dovoljno potkovan da mogu sa sigurnošću pojasniti kako i zašto se to dogodilo, ali činjenicu da je Kawasaki 3p popunio (mali, ali svejedno dovoljno veliki) Dom sportova valja smatrati jednim od intrigantnijih fenomena u domaćoj glazbi uopće, nipošto ne uzimati zdravo za gotovo. Zašto? Pa zato što su, od samih početaka prije 25 godina, pa sve do dana današnjeg (unatoč činjenici da su u međuvremenu u više navrata mijenjali i miješali postavu) ostali potpuno izvan bilo kakvog kalupa. I to ne samo na onoj površinskoj "ah, pankeri su" razini. Ne, Kawasaki 3p se suštinski protivi definiciji svega što bi trebalo biti u stanju okupiti 3000 ljudi na još milijun nivoa. A najvažniji od njih je taj da im 95 posto pjesama nema gotovo nikakvog smisla ni logičkog slijeda, i svodi se na dementne interne zajebancije. Svaka čast Dubiozi, Hladnom Pivu, Brkovima, Vatri, Letu 3, Psihomodo Popu, Pipsima, Urbanu i ne znam kome još sve od onih koji su punili Dom sportova zadnjih godina, ali svi nabrojani imaju neki savršeno jasno razrađen koncept i poruke koje nam žele prenijeti, bile one (anti)politične parole, (anti)ljubavni vapaji, ili nešto treće. Kawasaki 3p s tim nema dodirne točke, ni s kim od njih. Oni su sjebali taj sistem, narugali mu se na najbolji mogući način – tako što su izignorirali njegovo postojanje i gurali po svome, jamačno potpuno nesvjesni dokle će ih to dovesti. U međuvremenu im je bend, to se mora priznati, postao izrazito svirački kompetentan, ali su zato tu i dalje dvojica lakrdijaša koji trabunjaju neke bizarne spike, pri čemu jedan pjeva u maniri vođe navijača nakon vikend-gostovanja, a drugi svako malo ostaje bez zraka, a katkad i bez jasne predodžbe o tome gdje se točno nalazi.
Foto: Kawasaki 3p, credit: Julian Duval
Ovoga se puta, da se podsjetimo, spomenuti Demirel nalazio u spomenutoj maloj dvorani Doma sportova. On, osmorica njegovih kolega iz benda, nas oko tri tisuće, i cijela četa pomoćnih snaga koja je paradirala pozornicom od samog početka koncerta. Koji je bio u 21:30, a obilježile su ga senzualne Devine Vixens svojim uzvicima da nas je malo i da smo pičkice. Nije nas baš bilo malo, ali smo ih ipak pustili da nam to viču, što potvrđuje ovaj drugi dio parole. Kako bilo, bend je zatim izletio na stejdž, okinuo "Veliki dispečer" i nastavi nizati numere u doglednih 140 minuta. Pobrinuli su se dakako da nam to vrijeme, osim samom muzikom, popune i svakojakim popratnim sadržajima. Plesala se burleska, izlazili su gostujući puhači i bubnjari, katapultirala se među narod poveća količina vrlo velikih balona koje smo zatim napucavali uokolo cijelu večer, kraj pozornice se razmahao onaj gigantski čovjek na napuhavanje koji se konstantno neurotično trese, i tako to. E da, kako niti jedan pravi tulum (baš kao ni išta drugo na svijetu) ne može proći bez Marija Kovača, on nas je animirao s video zida putem trash projekcija na kojima se bavio svim i svačim, od peglanja do lovljenja "zečeva".
Foto: Kawasaki 3p, credit: Julian Duval
Da bismo testirali moju uvijek upitnu novinarsku etiku, čast, profesionalnost, koncentraciju, tlak i predanost, sada ćemo upriličiti mali kviz u kojem ću pokušati nabrojati koje sve pjesme Kawasaki 3p nije izveo. "Čik u oko", "Kn'žpu", "Mašina", "Jebanje", "Fantom", "Pusica", "Dr. Albert", "Glava-Pismo" i "Sjekirom u glavu". Sve ostalo su, mislim, svirali. Čak su i ponovili "Puta madre" na drugom bisu, što ćemo im valjda oprostiti. Inače, taj mali Dom sportova se opet pokazao nekako čudnovatim mjestom za svirku. Uobičajenih problema s ozvučenjem ovaj put nije bilo, ali, brate mili, nikako da se tamo dogodi da sve klikne i bude izvrsno. Izričito sumnjam da se iti jedan izvođač koji je tamo svirao, dok prije spavanja razmišlja o koncertima karijere, sjeti uvrstiti tu svirku među najbolje. Dakako da je Kawasaki 3p navikao rokati na velikim, najčešće festivalskim, pozornicama, ali nešto u toj dvorani uvijek iznova učini barijeru između izvođača i publike većom nego što ona inače/drugdje jest. Kako ne biste ovo preozbiljno shvatili, K3p je održao, kao i uvijek, vrlo dobar i svirački opasno uigran koncert, i publika je reagirala na njega dovoljno intenzivno da sve skupa može zaraditi dobre ocjene, nedostajao je samo onaj trenutak kad je kolektivna razmjena energije tolika da sve prelazi u delirij. Stupanj koji je velikoj većini ljudi koji se bave glazbom nemoguće ostvariti, a od Kawasaki 3p-a smo ga gotovo pa navikli dobivati.
Foto: Kawasaki 3p, credit: Julian Duval
No, reći ću vam iskreno, vašem je izvjestitelju ta neka uobičajena koncertna strana cijele priče ostala čak malo u drugom planu. Kawasaki 3p sam u životu pogledao oko 362147 puta, i to na mjestima puno boljim nego što je to mali Dom sportova. Otišao sam tamo prije svega zbog onih razloga s početka teksta, zbog toga što je valjalo odati počast i još jednom skinuti kapu ljudima koji su se do statusa pravih pravcatih zvijezda za široke mase uzdigli bez da su pritom promijenili kurs i za milimetar. Vremena se konstantno mijenjaju, bendovi se nužno raspadaju, ljudi neminovno stare i mijenjaju se, najčešće nagore. Samo rijetki uspijevaju odoljeti i ostati isti. A pogotovo ako to "isti" znači - čudni, drugačiji, posebni. Kawasaki 3p je u tome apsolutno uspio, odnio trijumf u toj kategoriji. I na tome im od sveg srca čestitam.