Jethro Tull - Vruća noć u Zagrebu
14.10.2018. 09:58
Iako je od “This Was” do božićnog albuma 2014. kroz bend prošlo preko trideset glazbenika, i iako je Jethro Tull službeno prestao postojati te iste 2014., najpoznatiji bend nazvan po poljoprivrednom inovatoru se našao u Zagrebu proslaviti 50 godina od izdavanja svog prvog albuma.
Od originalne postave - a bogami i od one koja je izdala zadnji album - ostao je samo Ian Anderson, ali kako je jedna od odrednica Tulla da im se postava konstantno mijenja, koju god inkarnaciju da ste vidjeli, vidjeli ste Jethro Tull. Bili ste na Andersonovom solo koncertu? Vidjeli ste Jethro Tull, samo što su usput i svirali pjesme nekog čike flautista koji vam je od nekud poznat. Ne želim time smanjiti vrijednost Andersonovog solo stvaralaštva niti brojnih glazbenika koji su bendu dodali svoja iznimna umijeća, ali ionako je glavna odrednica Tulla, odmah ispred rotirajućih vrata na ulazu u studio, taj isti čiko flautist ekspresivnih pokreta i specifičnih izraza lica.
foto: Jethro Tull, credit: Vedran Levi, LAA
Kroz dva sata koncerta (uz petnaestominutnu pauzu) prošli su tih prvih pedeset godina, sve do “Ring Out, Solstice Bells”. Jesu li pritom preskočili pokoji album? Jesu, al ima tu materijala za popuniti nekoliko koncerata. Samo sa “Thick as a Brick” se pokrije jedan, tako da je bilo za očekivati da će neke dijelove koncerta preuzeti dodatne stvari sa “Aqualung”. Nisu mogli svirati samo “My God” - znali smo da će kad-tad iskočiti “Aqualung” i “Locomotive Breath”, izvrsni završeci solidnog seta koji je razveselio i površne i opsesivne pratioce bendovog opusa.
Silina i energija kojom su popraćene te zadnje dvije pjesme su pokazale svima koji nisu bili sasvim uvjereni da čiko od sedam banki i njegovi prijatelji s briškule mogu razvaliti rock kako spada, da nikad ne valja otpisati dobrog konja iz trke.
foto: Jethro Tull, credit: Vedran Levi, LAA
Istina, spomenuti konj ne može više dići nogu u onu poznatu pozu, ali, da budemo pošteni, ne može ni autor ovog teksta pa se nitko ne buni. Konjevo njištanje je ritmički... inovativno. Inovacija nikome ne ide u prilog, ali definitivno postoji. Vokalne igrarije koje su ožigosale sve te divne melodije su odavno poslane na farmu. Ali kad konj uzme flautu u ruke, krene stado plesat ličko kolo. Lijepo, iskusno, sa onim detaljima koji ju ističu kao vrlo posebnu flautu. Šta će onda čovjek pjevat? Ionako valjda znate tekst. Ako ne, stvarno nema veze - najteži dijelovi su vješto zamaskirani, a ostatak vremena vas ionako zaokuplja izvrstan bend.
Pod uvjetom, naravno, da stojite na pravoj lokaciji, tamo gdje Merkur ulazi u Veneru a kroz oblak se naziru vrata Sedme kuće. Kad su zvijezde posložene, a mladi mjesec se rađa u oku srne, sve zvuči izvrsno. Ako se, kao ja, nađete na mjestima gdje se prije tri generacije dogodilo ritualno ubojstvo a težak miris grijeha poput vela prekrio tlo, svaka prijestupna pjesma vam zvuči kao džumbus zvukova preko kojeg prodire flauta u pratnji bubnjeva. Al dobra je flauta, a bubnjevi drže ritam.
Nemojte misliti da nisam uživao i u tim džumbusima, jer bi se s vremena na vrijeme - iz razloga koji toliko duboko zadiru u detalje zvučnih valova da mi professor emeritus ne bi znao sve objasniti prije tri lozovače - zvuk posložio i sve bi zvučalo dovoljno jasno za neopterećeno uživanje. Valja imati na umu još jednu stvar: prema informacijama koje smo dobili od M.G. (godine poznate redakciji), koja je koncert pratila sa tribina kako i priliči gospođi u godinama, zvuk je odande zvučao super, tako da uzmite moj doživljaj sa zrnom soli. Možda su to samo moje mladenačke uši.
foto: Jethro Tull, credit: Vedran Levi, LAA
A bilo je takvih mnogo - mladenačke i starenačke uši su dva sata bile jednake, prepuštene uživanju u bezvremenskom rocku. Znam da sam ovo mogao sročiti na manje patetičan način, ali odrasla djeca su vodila roditelje zajedno uživati u glazbi koja ih ujedinjuje i to me ganulo i ako me to čini patetičnim neka i ne, vi plačete i, uostalom, vi ste patetični i ne znam zašto još uvijek pričamo o ovome.
Kako mi je netko zamaglio naočale, htio bih samo iskoristiti još ovo malo vidljivosti za izbaciti očekivani klišej: izgleda da nikad niste prestari svirati rock’n’roll, čak i ako niste više premladi za… ono drugo. Nije da želim da se išta loše dogodi Ianu. Uostalom, rekao sam da su obilježili prvih pedeset godina. Dvije tisuće šezdeset osme očekujem da ću u kolicima gledati mozak Iana Andersona u staklenci kako svira holografsku frulu, i vodit ću svoju kćer, samosvjesnu glavicu celera.
Ne znam ni ja. Budućnost je čudna.
