photo: The Cure, credit: Filip Bušić
The Cure u Areni Zagreb - Baš poput sna
28.10.2022. 16:13
U četvrtak 27. listopada u prepunoj zagrebačkoj Areni svoj drugi nastup u Hrvatskoj održali su jedni od začetnika gothic rocka kultni britanski darkeri The Cure. Sa svojim posebnim glazbenim izričajem koji je kombinacija new wavea, post-punka i gothic rocka utjecali su na nastanak cijele goth supkulture početkom osamdesetih u Velikoj Britaniji koja se proširila nekoliko godina kasnije i na naš prostor s epicentrom u zagrebačkom klubu Jabuka.
The Cure je još davne 1989. godine, promovirajući netom izašli i vjerojatno najznačajniji album karijere Disintegration, nastupao u ljubljanskoj Hala Tivoli. Tom prilikom su mnogi zagrebački darkeri i poklonici goth scene pohodili ovaj koncertni spektakl. Možemo dodati da su 1996. nastupali i u pulskoj Areni, no tada su odsvirali samo dvije pjesme s tadašnjeg aktualnog albuma Wild Mood Swings u sklopu talijanskog festivala Festivalbar. Tek nastup u sklopu INmusica 2019. možemo smatrati njihovim zaista prvim pravim koncertom u Hrvatskoj. Na tom su nastupu, u trenutku kada im je nestalo struje, pokazali koliko su kvalitetan i poseban sastav. Vrlo dobro pamtim trenutak kada je s Robertom Smithom dio publike nastavio pjevati bez struje.
Posebnost njihovih nastupa je u tome, osim što ponekad ubace i rjeđe izvođenu stvar, što im koncerti u prosjeku traju oko dva i pol sata (često se zapitam kako to mnogim drugim bendovima ne uspijeva). Upravo su tako na sinoćnjem koncertu odsvirali presjek karijere nastojeći dotaknuti skoro svaki album, no najviše je pjesama ipak bilo s kultnog albuma Disintegration, dok su posljednji album 4:13 Dream iz 2008. okrznuli s jednom pjesmom The Hungry Ghost. Međutim, domaćoj su publici predstavili čak četiri nove stvari s dolazećeg albuma koji bi se trebao zvati Songs of a Lost World. Posebnost sinoćnjeg koncerta pak je bila u tome što u glavnom, mračnijem djelu nastupa nismo čuli njihove najveće hitove jer su ih ostavili, očigledno kao šećer na kraju, za jedan dugi bis od sedam pjesama.
Uz zvukove rominjanja kiše puštenih sa zvučnika dvorana se punila publikom različitih generacija. Bilo je ovdje starijih darkera u martama koji su se u njihov specifični zvuk zaljubili plešući u Jabuci, do onih koji su to isto učinili nekoliko desetljeća kasnije u Močvari. U 20.15h, dok su se iza njih na video zidu prikazivali prekrasni prizori Zemlje iz svemira, The Cure predvođen Robertom Smithom izašli su na pozornicu i otvorili s novom stvari Alone. No, tek je druga stvar, svima poznata Pictures of you, u potpunosti oduševila publiku. Nastavili su s još nekoliko poznatijih stvari: Closedown, A Night Like This i, vjerojatno mnogima omiljena, Lovesong. Tada su nas počastili s još jednom novom And Nothing is Forever za koju sam prvotno pomislio kako nije najbolje prihvaćena od publike, no bio sam potpuno u krivu. Do sredine pjesme cijela je Arena upalila lampice na mobitelima i stvorila jednu intimnu atmosferu između članova benda i obožavatelja. Vrhunac glavnog djela definitivno je bio na fenomenalnoj izvedi A Forest koja je, uz zelene reflektore koji su obasjali dvoranu, publiku bacili u trans. Standardni dio koncerta zaključili su malo prije 22h s pozadinom krvavog mjeseca i novom stvari Endsong koja u tradicionalnom Cure zvuku započinje dugim instrumentalnim uvodom te se nakon nekoliko minuta pretopi sa specifičnim vokalom Roberta Smitha.
Potom su uslijedila dva bisa. Mračnu atmosferu su ponovno stvorili s novom stvari I Can Never Say Goodbye, a bis su zatvorili, dok su se slike raznih sukoba vrtjele u pozadini, s izrazito moćnom One Hundred Years. Vjerujem kako su mnogi s nestrpljenjem čekali drugi bis jer je svima bilo jasno da još nismo čuli neke od svima nam dragih provjerenih hitova. A onda su krenuli: Lullaby, The Walk, jedna plesna pjesma za izlazak petkom Friday I'm in Love, Close to Me. Nisam siguran na kojoj je pjesmi – na In Between Days ili Just Like Heaven – publika više pjevala i plesala. Na kraju, potajno sam se nadao da ćemo možda još čuti Fascination Street (koju inače sviraju) i The Lovecats, no koncert su spektakularno završili s jednim od njihovim prvih singlova – Boys Don't Cry.
Iako se teško moglo razumjeti Smitha dok je govorio, zvuk je sinoć bio besprijekoran, a sam bend svirao je odlično. Rezultat je bio mračni provod od preko dva i pol sata uz 27 pjesama – baš poput sna.
