Bocelli u Areni - Zagrebe, ne kužim te
11.03.2018. 01:34
Različiti izvori imaju različite podatke za koncertni kapacitet zagrebačke Arene, ali većina brojki vrti se oko dvadesetak tisuća mjesta.
Na koncertu Andree Bocellija Arena je bila do kraja puna, pa i uz neku najkonzervativniju pretpostavku dolazimo do zaključka da je barem deset puta više zagrepčana došlo gledati Bocellija, nego uopće stane u Lisinski.
Kako je onda moguće da Lisinski tako često ne bude niti približno rasprodan?
Što god bili uzroci, cijena ulaznice sigurno nije jedan od njih. Pet dana nakon Bocellija u Areni, u Lisinski nam dolazi Akiko Suwanai na violini, uz dirigenta Pascala Rochea. Vrhunski doživljaj je garantiran, cijena ulaznice se kreće od četrdeset do šezdeset kuna, a iskustvo kaže da Lisinski neće biti pun. Nije uspio Yagudin, nije uspjela Monastirska, Suwanai realno nema velike šanse.
Za Bocellija u Areni cijene ulaznica su se kretale od tri stotine do tisuću i pet stotina kuna.
Ok, da, Bocelli je doživljaj. Bocelli je priča, legenda, spektakl. Za Akiko Suwanai nije čula niti većina redovnih posjetitelja Lisinskog. Ali deset puta jeftinije ulaznice, i svejedno nećemo dobiti niti tu traženu desetinu publike?
Postavlja se pitanje: što zagrepčani zapravo žele?
Možda je stvar u vrhunskom glazbenom doživljaju koji donosi jedna veličina poput Bocellija? Možda je ukus zagrebačke publike baš toliko istančan i možda smo svi baš toliko zahtjevni?
Da se u Areni mogao doživjeti fantastičan glazbeni doživljaj, takvo objašnjenje bi možda i imalo smisla. Nažalost, istina je sasvim suprotna.
Da, svi znamo tko je i što je Bocelli, o njegovim glasovnim dosezima nije potrebno trošiti riječi.
Ali za cijenu dvije ulaznice za njegov koncert možete s Njuškala kupiti solidno pojačalo i zvučnike, i garantirano bi imali kvalitetniji glazbeni doživljaj nego "uživo" u Areni.
Veliki orkestri i velike arene ne idu zajedno s velikim razglasima. Simfonija tisuće pod Gergijevim u Areni je zvučala očajno, Rieu je zvučao očajno, a ni Bocelli nije bio daleko.
Dakako, problem nema nikakve veze sa samim Bocellijem. Teško je da tonac na tako velikoj produkciji ne čuje golema odzvanjanja po dvorani. Vjerojatnije je da zna kako ima tip publike koja pada na "ako je glasno i ako je završna nota jaka, mi smo sretni".
Tu publiku nije briga za odzvanjanje. Nije je briga čak ni kad se na koncertu koji bi trebao biti klasični odjednom čuje matrica. I to matrica s nekim vrlo, vrlo jednostavnim ritmom, koji Zagrebačka filharmonija u početku ne uhvati. I to orkestar koji ima cijelu sekciju udaraljki, ali eto, očito im je za običan bubanj i par instrumenata dodatno potrebna i matrica.
Dakle, imamo publiku koja pada na glasnoću, pada na poznate melodije, pada na plesače na pozornici, pada na Vannu koja se pod Bocellijevom snagom izgubi, pada na kič na velikom video zidu... I spremna je za sve to dati petsto ili više kuna za kartu.
Ali nije spremna otići u Lisinski i zapravo *uživo* čuti nešto stvarno kvalitetno. O HGZ-u da ne pričamo.
E pa Zagrebe - ne kužim te. Ne kužim stotinu i pedeset selfiea koje svatko u publici napravi prije koncerta, ne kužim potrebu da stalno pričate dok orkestar svira sam jer je to očito manje zanimljiv dio koncerta, ne kužim more mobitela koji snimaju samo "O sole mio".
Da, kužim da se pravite pametni. Svi se pravimo pametni. Svi fejkamo. Ali, ne ispadaš li više kul kad se praviš pametan ako staviš selfie s koncerta majstorskog ciklusa, nego iz Arene?
Ne ispadaš li više kul kad marširaš ulicom na 8. Mart, nego kad na koncertu "povodom Dana žena" buljiš u Vannu koja četiri i pol minute pjeva da ne postoji bez nekog tipa ("L'appuntamento") misleći da je to neki pametan i dubok tekst? Pa kad smo kod toga, i kad Bocelli pjeva o prevrtljivim lažljivim ženama ("La donna e mobile")?
No dobro, kad pjevamo Verdija, nije baš da razmišljamo o tekstu.
Najveća šteta je što se u svim tim negativnostima izgubi jedan zapravo predivan koncert. Bocellija ne možete ne voljeti. Kad vas sve negativnosti iživciraju, jedna njegova nota vas do kraja rastopi i sve ostalo se izgubi.
Isto vrijedi i za uvijek fantastične Goranovce. Razglas Arene ne može prenijeti njihovu grmljavinu kao primjerice kad se Verdijev Requiem ori Lisinskim, ali njima razglas zapravo ne treba nikad, pa ni u Areni.
Ma predivno je čak i kad onako isforsirano Bocelli zapleše sa sopranisticom usred Brindisija, iako je prije četiri godine s Lanom Kos djelovalo zaista iskreno.
Predivan je i onaj uvijek isti bis sa "Con te partiro" i "Nessun dorma".
Dobijete priliku biti u istoj prostoriji s jednim od najvećih glasova svih vremena, pa valjda i to vrijedi neku cijenu.
Ali zašto vam onda niti deset puta manje ne vrijedi čuti fantastičnu pravu glazbu zaista uživo, a ne preko preglasnog razglasa... Tu te, Zagrebe, zaista ne kužim.
