Al Di Meola u Lisinskom očarao publiku
23.05.2015. 03:34
Dugo je zagrebačka publika čekala legendarnog gitarističkog jazz fusion virtuoza Al Di Meolu, čovjeka čija karijera je počela davnih 70- ih kada ga je kao 20 – godišnjeg klinca ,Chick Corea pozvao u kultnu fusion supergrupu Return to Forever zajedno sa Lenny Wrightom i Stanley Clarkom. Naučivši puno u suradnji s iskusnijim jazzerima, od tada je ostvario respektabilnu solo karijeru kao i brojne suradnje od kojih je najpoznatija ona s Pacom De Luciom i Johnom McLaughlinom.
Iako ga većina fanova uglavnom prepoznaje preko njegove ranije latino fusion faze u kojoj je uglavnom radio bendovsku i električnu glazbu, veći dio svoje karijere posvetio je akustičnoj glazbi što je bio i slučaj u Lisinskom. Iako je nedavno imao turneju po Sjevernoj Americi na kojoj je svirao električnu gitaru(navodno posljednju takvu zbog problema s tinitusom) i pjesme s prvih nekoliko albuma, u Europi je ostao vjeran akustičnom i melankoličnom izričaju što je savršeno prošlo na kraju kišovitog zagrebačkog četvrtka.
Vidjevši pozornicu na početku priznajem da sam bio skeptičan kako će to sve zvučati. Naime, postavljeni su bili samo bubnjevi i dva stolca uz uobičajene monitore, stalke za note i mikrofone. Dakle, nije bilo klavijatura a ni bas gitare. Uz bubnjara Petera Kaszaza pridružio mu se gitarist Pao Alfonsi koji ga je uglavnom nenametljivo pratio. Prije početka svirke Al je pozdravio sve prisutne i objasnio da će svirati obrade Beatlesa, argentinskog majstora tanga Astora Piazzolle te svoje starije skladbe ali i one s novog albuma “Elysium”.
Al i suradnici su me već nakon nekoliko taktova uvjerili da razloga za sumnju u mali broj instrumenata i zvuk nije trebalo biti. Uobičajeno kvalitetno ozvučenje dvorane Lisinski, savršen Di Meolin ton uz povremeno korištenje efekata, odmjerena dinamika i precizna tehnika stvorili su moćan zvuk koji je od početka ispunjavao visoka očekivanja koja sam imao od kada je koncert u medijima najavljen.
Imam osjećaj, a i sudeći po tome da su neki odlazili iz dvorane tijekom koncerta, da je dobar dio publike pročitavši u najavama “plays Beatles“, imalo drugačiju, lakšu viziju kako će to Di Meola napraviti. Svatko tko je poslušao album “All Your Life“ snimljen u studiu Abbey Road znao je da će od Beatlesa tu i tamo odsvirati po koju melodiju samo, a ostatak aranžmana će zakomplicirati kao i ostatak opusa. Solo izvedbom “Blackbird“ pokazao je da je jedan od rijetkih gitarista koji može bez pjevanja biti sam na pozornici i da to zvuči zanimljivo i ritmički točno.
Nakon sat i pol svirke, prisutni su ga uspjeli vratiti na bis na kojem je Di Meola procijenio da mu je publika predaleko te je sve pozvao da dođu ispred njega sjesti ili budu pred pozornicom te je tako ovoj večeri dao intimniju atmosferu kakva se rijetko viđa u Lisinskom. Za kraj je ostavio Beatlesovu “She` s Leaving“ i vjerojatno najpoznatiju “Mediterranean Sundance”, pjesmu koju je snimio davne 1977. s tada globalno manje poznatim flamenco velikanom Pacom De Luciom. Originalno je pjesma snimljena kao duel Ala i Pacoa, no verzija odsvirana na koncertu sinoć je bilo drugačija, aranžman bitno promijenjen, te je kao i kod Beatlesa ostavio samo glavne prepoznatljive melodije a ostatak je bila improvizacija koju je Di Meola vodio a bubnjar i gitarist pratili ne znajući što će dogoditi u idućem koraku.
Jedino što je falilo za kompletan doživljaj Al Di Meole je još barem dvije, tri skladbe iz vremena albuma Casino i Elegant Gypsy na električnoj gitari uz bend, no s obzirom da se prije 30 godina odmaknuo od takve svirke nije me iznenadilo. Odabrao je introspektivan i liričan smjer svoje glazbe, kombiniranje raznih world music utjecaja, od afričkih ritmova, tanga, španjolskog flamenca do orijentalnih melodija i ljestvica, sve to zaokružio s jazz progresijama i improvizacijskim temeljima te tako gradio svoj stil. Di Meola je uvijek radio ono što je htio, zato nikada nije postao mainstream ali je s godinama uspio stvoriti respektabilnu publiku kojom se rijetko koji jazzer može pohvaliti te je cijenjen u mnogim žanrovima pa ga tako često hard rock i metal gitaristi navode kao svoga uzora, iako ni njemu nije baš jasno kako je do toga došlo s obzirom da njegov način skladanje je bitno drugačiji, vjerojatno se radi o tehnici koja je rockerima teško dostižna te stoga inspirativna.
Večer za pamćenje svim ljubiteljima jazza punog nama bliskih mediteranskih utjecaja, te se nadamo da će se što prije ponoviti što ne bi bilo čudno s obzirom da je Al Di Meola itekako koncertno aktivan u Europi.
