Konfuzna, dosadna i zasigurno skupa priredba. To je rezime sinoć održanog Zagrebačkog festivala koji nikako da povrati stari sjaj.
Nije pomogao novi vizualni identitet. Nije pomoglo okretanje novim tehnologijama i društvenim mrežama. Nije pomogao novi ravnatelj festivala, Ante Pecotić, koji je i u laganom sukobu interesa s obzirom na to da se Vanna natjecala upravo s njegovom pjesmom „Kad prijatelja gubim“. U sličnoj situaciji su i članovi autorskog tima festivala Boris Đurđević iz Colonije i Neno Belan. Nije pomogla ni nova lokacija održavanja događanja (HYPO Centar).
Nije pomogla ni činjenica da su autori mogli slati glazbene uratke koji su „već objavljeni ili su pripremljeni za objavu na nekom albumu“ i to „2 mjeseca prije festivala, tj. najranije do 18.11.2013. godine“. Na koncu su u zadnji čas donijeli odredbu po kojoj će se „iznimno prihvaćati i pjesme s posljednjeg objavljenog albuma dotičnog izvođača, ukoliko nisu izdane i kao singl izdanje“, a sve to „kako bi se Natječaj otvorio za što veći broj kvalitetnih pjesama“. Tako je Colonia izvela pjesmu „Tvrđava“ objavljenu 11.2.2013. na njihovom istoimenom albumu u izdanju Menarta, a Massimo pjesmu „Krugovi u žitu“ objavljenu na njegovom albumu Dodirni me slučajno 18.11.2011., dakle pune 2 godine prije prvobitno navedenog roka. Koliko je to pošteno prema onima koji su se držali originalne odredbe – dalo bi se raspravljati.
Pri glasanju su upotrijebljene nove tehnologije, pa je tako bilo moguće glasati preko internetske stranice Zagrebačkog festivala i preko posebne smartphone aplikacije i to do petka 17.1. u ponoć. Time je ignoriran dio publike koji se ili ne koristi modernom tehnologijom ili je pjesme prvi puta čuo upravo tijekom prijenosa na HRT-u. Cijela priča je prošla bez proglašenja pobjednika, samo je ekspresno na kraju prijenosa preko malih ekrana objavljeno tko je dobio najviše glasova publike (isključivo one informatički pismene) i čija je pjesma bila najemitiranija. Naime, radi se o Općoj opasnosti i pjesmi „Tragovi“, te pjesmi „Postoji li mjesto“ Kristijana Rahimovskog. Postavlja se pitanje – čemu onda prijenos?
Teško je u cijeloj priči naći nešto pozitivno kad je i voditeljski dvojac koji su činili Daniela Trbović i Mario Petreković (tko je odlučio da je on duhovit i dobar voditelj?) u najmanju ruku bio smotan, kada je i ozvučenje bilo traljavo i kad su gotovo svi izvođači radi rasvjete izgledali kao da imaju žuticu (HTV-ovi majstori rasvjete bi doista ponekad trebali baciti oko na, recimo, RAI1). Da ne spomenemo da svega nekoliko izvođača na sinoćnjoj predstavi nije falšalo.
Možda bi sve bilo puno lakše probaviti da je ovogodišnji Zagrebački festival iznjedrio jednu jedinu pjesmu po kvaliteti barem minimalno sličnu onima koje su nam poznate s nekih davnih Zagrebačkih festivala, poput „Ta tvoja ruka mala“ (Kuntarić - Chudoba - Kalogjera) i „Golubovi“ (Mihaljević - Britvić - Pomykalo) Ive Robića; „Dok razmišljam o nama“ (Metikoš - Krajač - Depolo) Josipe Lisac, „Kuće za ptice“ (Dedić - Britvić - Bosner) i „Pamtim samo sretne dane“ (Monteno - Dedić - Marković) Gabi Novak; „Još samo večeras“ (Diklić - Prohaska) Drage Diklića, „Prolazi sve“ (Korbler/Stanić - Pomykalo) Stjepana Jimmyja Stanića, „Da sam ja netko“ (Hegedušić - Perfiljeva) i „Sanjam“ (Hegedušić - Perfiljeva) Indexa; „Tebi pripadam“ (Dvornik - Kralj) Dine Dvornika; „Milionera“, „Kockara“ i „Trešnjevačke balade“ (Špišić - Britvić - Prohaska/Bosner) Zvonka Špišića, „Moderato cantabile“ (Dedić - Kalogjera) Arsena Dedića...
Naravno, vremena se mijenjaju i neke stvari se moraju modernizirati i unaprijeđivati, pa tako i Zagrebački festival, no uvijek ostaje činjenica da je potrebna simbioza dobrog teksta, dobre glazbe, dobrog aranžmana i dobre izvedbe. Prije bilo kakvog mijenjanja sustava, tim Zagrebačkog festivala (ma tko ga u budućnosti bude činio) prvenstveno bi trebao to imati na umu jer je inače bolje da se takva manifestacija više ne održava.
A.H.