Opeth - Pale Communion
15.09.2014. 18:14
Nakon kontroverznog albuma Heritage, iz radionice genijalnog i nepredvidivog Mikaela Akerfeldta stigao je novi proizvod, Pale Communion.
Opeth, bend raznovrsnih fanova – onih koji vole samo staru prog death metal fazu, onih koji vole novi ležerniji smjer kojim je Opeth krenuo i onih koji prihvaćaju i razumiju Mikaelovu umjetničku viziju i potrebu da sa svakim albumom donese nešto novo i da se ne ponavlja - još je jednom iznenadio sve one koji su strpljivo iščekivali novo izdanje ovog benda koji sada već ne pripada ni jednom žanru već sami stvaraju put u kojem se najbolje osjećaju.
Opeth ovim albumom uzimaju elemente prog rocka 70-ih kojima su započeli na Heritageu i s njima rade veliki korak naprijed. Rezultat toga su znatno jasnije, kompaktnije pjesme u kojima do izražaja dolazi tehnički komplicirana ali glazbeno fluidna svirka u kojoj svaki član dolazi do izražaja, no morao bih izdvojiti sjajne solaže Fredrika Akkesona koji je u Opethu znatno napredovao kao guitarist, te iz rock/metal gitarista izrastao u muzičara koji se može snaći u mnogim žanrovima.
Album otvara sjajna “Eternal Rains Will Come” koja odmah najavljuje album pun Hammond klavijatura i ostalih utjecaja koje Mikael crpi iz rane faze Deep Purplea, ali i vokalnih harmonija koje daju dodatnu kvalitetu i atmosferu melodijama tijekom cijelog albuma. Sljedeća je orijentalna “Cusp of Eternity” koja je s obzirom na adekvatnu duljinu i jednostavniju strukturu logičan izbor za najavni singl albuma. Najdulja “Moon Above, Sun Below” zadovoljit će sve one prog fanove koji vole raznovrstan i nepredvidiv tijek pjesme,one koji vole istraživati pjesmu i svaki put u njoj čuti nešto novo.
Sjetnu, melankoličnu atmosferu i akustičan zvuk albumu daju “Elysian Woes” i “River” (koja se ipak pred kraj neočekivano pretvara u pravu prog rapsodiju), a tu se nalazi i instrumentalna “Goblin”, jedina pjesma za koju bismo možda mogli reći da se na albumu nalazi da popuni minutažu, ili je jednostavno želja benda bila da se rasviraju.
Slušajući album, nakon “River” pomislite: ovo može biti i kraj albuma, preostale dvije pjesme ne mogu donijeti još ono nešto više, ali Opeth vas uspiju razuvjeriti. Emotivne, dinamične, dramatične i na trenutke jako snažne “Voice of Treason” i “Faith in Others” podižu cijeli album na višu razinu, onu u kojoj album prelazi iz odličnog u remek-djelo.
Iako ovo nije prvi album u kojem Mikael pjeva isključivo clean vokalom, jasno je da se sad znatno sigurnije osjeća u toj ulozi što pokazuje ovim najmelodičnijim albumom dosada, koji se u odnosu na ostala Opeth izdanja ističe i s podosta suptilnog korištenja gudača koji su se Mikaelu svidjeli dok je radio na albumu projekta Storm Corrosion u suradnji sa Stevenom Wilsonom.
Produkcija je pun pogodak, ono što je Mikael dugo najavljivao. Govorio je koliko je umoran natrpanog, prebučnog i zamornog zvuka današnjih metal bendova da je htio postići zvuk heavy/ hard rock bendova s kraja 70-ih i ranih 80-ih, onakav zvuk kakav se može čuti na albumima koje je producirao legendarni Martin Birch. Produkcija klasik albuma koji se ne slušaju samo godinu ili dvije nakon izdavanja, nego desetljećima, zvuk koji nikada ne izlazi iz mode i ne podliježe današnjem pritisku po kojem sve mora biti bombastično, što često ispadne kratkotrajno.
Ovo je album koji su možda većina fanova htjeli da se dogodi nakon Watersheda, no svatko tko prati i dobro poznaje diskografiju ovog benda shvatit će da je upravo Heritage zaslužan za konačni ugođaj koji nudi Pale Communion. Heritage je album koji je ovom bendu dao budućnost, a s obzirom na to koliko dobro je ispao Pale Communion, vidimo da se radi o itekako svijetloj budućnosti u kojoj možemo očekivati niz remek-djela jer Mikael Akrefeldt sada nesmunjivo spada u onu besmrtnu skupinu glazbenih umjetnika koje vrijeme neće uništiti.
Popis skladbi:
1. Eternal Rains Will Come
2. Cusp of Eternity
3. Moon Above, Sun Below
4. Elysian Woes
5. Goblin (intrumental)
6. River
7. Voice of Treason
8. Faith in Others
