Albumi

Black Label Society –

Black Label Society – "Catacombs of Black Vatican"

[caption id="attachment_1060" align="aligncenter" width="410"]Black Label Society: Catacombs of the Black Vatican (album cover) Black Label Society: Catacombs of the Black Vatican (album cover)[/caption]   Otkad je napustio Ozzyev bend, sjevernoamerički viking Zakk Wylde sa svojim Black Label Society žari i pali jače i intenzivnije nego ikad. Nakon hvaljenog albuma Order of the black, te poluakustičnih izdanja The Songs Remains Not the Same i Unblackened, stiže nam novi studijski album Catacombs of Black Vatican. Black Vatican je inače studio koji je Zakk sagradio pokraj vlastite kuće u Kaliforniji u kojem je nastala većina BLS pjesama. Priča oko albuma je standardna - nema ništa novog, nema većih iznenađenja, “samo” još jedan album hard rock riffova, furioznih solaža, Zakkovih vrištećih i žestokih vokala i sve to upakirano u hard and heavy pjesme, te nekoliko balada. Sam proces nastajanja Zakk opisuje: ”Imao sam dvadesetak dana da napišem pjesme, prvo sam snimio riffove, zatim na to smislio melodije i tekstove i - to je to. Dečki su došli u studio, to smo snimili i sad krećemo na turneju po svijetu, nema filozofiranja”. Album kreće s “Fields of Unforgiveness”, relativno sporo, s teškim southern rock riffom i refrenom “So you think that is over…”, nastavlja se s “My Dying Time”, prvim singlom albuma u kojem se osjeti vokalni utjecaj Jerrya Cantrella (Zakkovog prijatelja) odnosno Alice in Chains, te u kojoj Zakk pokazuje da nije zaboravio kombinirati melodioznost sa shred svirkom u solaži. “Believe” u momentu “just take my hand..,” tekstualno podsjeća na “please take my hand...” iz Sabbathove “N.I.B.“. Sljedećom neil youngovskom pjesmom “Angel of Mercy” smiruje se situacija prije brze i žestoke “Heart of Darkness” koja jedva čeka da ju se odsvira uživo i da publika podivlja na glavnom riffu, kao i “Damn the Flood” na kojoj basist J.D Deservio čvrstom svirkom pokazuje zašto ga Zakk tako dugo drži u bendu. Od pjesama koje bih još izdvojio tu su, meni najdraža na albumu i najmelodijoznija, “I’ve Gone Away”, te “Empty Promises” koja u početku podsjeća na “dazed and confused jam” atmosferu Led Zeppelin s kraja 60-ih, a u nastavku na riffove Tonya Iommia i ozzyevske refrene iz ranih dana Black Sabbath. Album završava s netipičnom pjesmom za BLS. “Shades of Grey” nas svojim zvukom vraća u vremena 50-ih i 60-ih godina, na kalifornijsko sunce i plaže, ispijanje pive u hladovini u popodnevnim satima. Kao da je duh Roya Orbinsona na trenutak posjetio tijelo i um Zakka Wyldea i odlučio napisati ovu pjesmu. Kako to obično biva, BLS će promovirati album mnogobrojnim live svirkama. Prvo na red dolazi Sjeverna Amerika, a onda u mjesecu lipnju i Europa gdje će posjetiti sve veće festival. Za sada nama najbliži koncert je onaj u Milanu, no to je tek prvi dio datuma, sigurno će ih još puno objaviti jer njihove turneje ne traju po dva mjeseca nego po dvije godine. Ako ne dođu u Zagreb, nadajmo se barem Budimpešti ili Ljubljani. Zakk Wylde ovim albumom nastavlja dugotrajni proces stvaranja Black Label Society kulta i bratstva, on će biti ono što je danas Lemmy, živuća legenda koja neće stati s turnejama i albumima dok više sile ne odluče drugačije.   http://www.youtube.com/watch?v=W7mNmiW9qts   Tekst: Jakša Stecca
Filip Bušić
Filip Bušić

Osnivač portala, urednik, fotograf, novinar, - "Where words fail, music speaks."