Specijal

O glazbi i ljudima (5)

O glazbi i ljudima (5)

O glazbi i ljudima

Glazba je super, ljudi su čudni i, s vremena na vrijeme, definitivno mi se čini da glazba puno bolje razumije stvari nego sam čovjek. Čovjeka je strah? Glazba ima rješenje! Čovjek je u problemima? Glazba ima rješenje! Netko te napucao? Pogodi što, glazba ima rješenje! Nema valjda ljubavne situacije u ovom univerzumu ili šire da je Gibo već nije opjevao. Tu stupa na scenu ta bitnost ostajanja u trenutku jer, bez koncentriranog uma i otvorenog srca, čarolija prolazi, a mi smo još uvijek uvjereni da živimo u betonskim zvjerinjacima okruženi lošim ljudima. Ljepota trenutka koja otvara ljepotu života ostaje negdje u zraku, znamo da je tu negdje i sjećamo je se, ali kao da smo ju sanjali. Je li san o sreći bio samo to - san? Ili možda nešto više.

Koliko ti znači vlastiti vid? Vlastiti sluh? Opip? Osjet njuha? Neprocjenjivi? Tako bi se barem trebali odnositi prema njima, ali, kao što to inače biva, ljudi su čudni. I događa se naravno ovih dana da možeš čovjeka postaviti pred Rembrandta i gledat… ništa se ne mijenja. Ništa u ekspresiji, ništa u vibraciji osobe, ništa. Nekim ljudima je slika samo to - slika, platno, malo boje i neki jebivjetar koji je bio prelijen ući u kolotečinu od 9 do 17 posla, stresa, sumnje, nevjerice i ponekad prave fizičke i psihičke patnje. Koliko takvom čovjeku vid vrijedi? Žao mi je ako ispadam grub, ali tome čovjeku vid nije više dar univerzuma, vid nije portal primanja informacija i senzacija, vid je tom čovjeku pomagalo koje mu omogućuje da ga u vlastitoj emocinalnoj buri i bescilju ne satre i tramvaj. Mogli bismo sada dati primjer za svako osjetilo, ali shvatili ste poantu. Koliko cijenimo darove? Koliko znamo o njihovoj pravilnoj uporabi? Koliko zapravo slušamo istinu i koristimo ju u svakodnevnom životu? I na kraju, jesmo li svjesni koliko je istine ostalo u toj glazbi?

Čovjek sam blagoslovljen s mnogo prijatelja, i jako često, izuzetno mudrih prijatelja. Jednom sam sjedio na kavi s prelijepim mojim Tomicom i reče on jednu genijalnu stvar: «Ljudi ne kuže što znači album.» I točno je pogodio problem! I ide puno dublje, ne kuže ljudi više niti pjesmu. Što je postao tekst pjesme? Što je postala glazba? Svjestan sam da postoji još mnogo uporišta koja čuvaju izvor značenja dobre glazbe i neprestano rade na tome da se ta glazba čuje i da krene pokretati ljude na način na koji je Hendrix pokretao ljude, na način na koji ih je Lennon pokretao. Zbog tih ljudi i ova kolumna ima smisla. Možda se ponekad činim pomalo crnim u svojim viđenjima stanja svega, ali imam osjećaj da govorim o nekoj generalnoj slici. Molim vas, ako griješim, ispravite me, čovjek uči dok je živ. Cijela ideja da je glazba u masovnim problemima mediokriteta koji propagiraju mediokritete je nastala iz jednog popodneva uz MTV. Do tada, nije mi previše toga bilo bitno, imao sam svoju glazbu, drugi su imali svoju, live and let live, i svatko nek` pase sretan na svojim pašnjacima. Ali u jednom trenutku mi je uz MTV postalo jasno. Ja čujem jako puno njihove glazbe, ali jako malo svoje. U čemu je kvaka?

Možda sam te malo zbunio s pojmom «moje» i «njihove» glazbe, dopusti mi da pojasnim. Moja glazba je moja pjesma. Moja pjesma prije svega ima poruku, moja pjesma je ogledalo nečijeg trenutka, nečije emocije, moja pjesma je stav, moja pjesma je plač, moja pjesma je poziv u borbu ili poziv na chill. Moja pjesma ima smisao. Moja pjesma je nečija borba ili nečije oslobođenje, moja pjesma je nečije otkrivenje. Moja pjesma je ponekad i nečije buđenje i rođenje. Moja pjesma je iskrena, bez pretenzija, moja pjesma ima tok, priču, ugođaj, muziciranje, umjetnost, znanje, intuiciju, moja pjesma je uvijek istina i moja pjesma je čista kreacija. To je moja pjesma i moj album je satkan od tih pjesama, a Best of collection se ne može napraviti jer je svaka jednako istinita i jednako vrijedna. To je moja glazba, a o onoj drugoj, «njihovoj» glazbi neću previše, dovoljno sam razuman da znam da ono što ne razumiješ nikada ne osuđuješ. Čini li vam se da postoji ta podjela ili sam samo malo nostalgičan? Tko zna, godine idu, a Balkan je sve manje ponosan, možda me to malo smeta.

Svatko na svom pašnjaku izbora i koliko je ovaca na jednom pašnjaku, toliko pašnjak raste i samo pritok ovaca diktira veličinu pašnjaka. Ali, svaka ovca ima «pravo» biranja na koji će pašnjak. Ukratko, ako voliš metal, slušaj metal, podržavaj metal, stvaraj metal, i nema problema, Brena ti ne smeta. Country? Blues? Ista stvar. U teoriji, svatko nek radi što voli i nema problema, stvaraj što hoćeš. Ako neka scena umre, kriva je scena, a nikako netko izvana.

Znate što, moja teorija je drukčija. I stvar je zapravo jako jednostavna, krivnja leži na svima, ali kako riješiti problem? Pitajte dečke iz Good Vibrations, pitajte dečke iz House of Pablo, Metal Carnivala. Meni se čini da su na jako dobrom putu promoviranja i vraćanja metala i rocka na zasluženo mjesto hrvatske glazbene scene. Čuvaj se Sotonči Prohuljiću, dolaze neke nove struje glasnije od ZAMP-a!

Istina, neki objektivni problemi s pokretanjem određene scene postoje, kao i kod svakog projekta ili organizacije. Problem su ljudi. Svaka scena treba određenu kvantitetu i kvalitetu koja će biti produktivna, samoodrživa i zapravo slobodna da se na poštenom tržištu približi jednakom broju ljudi. Dio s tržištem je donekle istinit, barem tako tvrde. Ali, nas se trenutno uvjerava da zapravo nema potražnje za kvalitetnom glazbom. Dragi prijatelji, meni se nažalost čini da su tu donekle u pravu. Što više izdavaču znači bend kao riječki Father koji je na svakoj stvari radio s takvim poštovanjem prema glazbi i umjetnosti da je i sam Dickinson nekoliko puta njihove stvari priznao kao vrhunske? Što izdavaču znači bend koji stvara kvalitetnu glazbu? Ništa, ona se ne prodaje. Kao što sam već rekao, ovih dana se glazba više troši, a ne uživa, kao i u ostalom sve drugo. Danas je potrebno izgenerirati za nekog degenerika tri beata preko kojih će on dobro i debelo iskoristit sve mogućnost autotunea i to smeće će se još nekritičnim klincima sevirati kao hip, cool i s porukom: «Ma ne trebaš raditi da bi bio uspješan, samo žderi, pasi i sanjaj, bit će to!» A starci najčešće nemaju vremena vidjeti što se događa jer malo to sve skupa zanima čovjeka koji je došao isključit struju. Ne kritiziram sve što postoji, samo ponešto što je najpojavnije i savršeno sam svjestan da ima glazbenika na sceni s kvalitetama koje stvarno s vremena na vrijeme graniče s božanskim. Problem je, ne zanimaju me izvođači. Izvođači izvode poruku koja im je napisana, bez razmišljanja. Zanimaju me glazbenici, oni koji znaju koju poruku i kome prenose. Koliko je izvođača? Koliko je glazbenika? Koja im je poruka?

Dakle, izdavaču kvalitetan uradak ne znači puno. Kome znači? Hm… pa meni! Ako si ti osoba koja stvara glazbu i meni se iskreno svidi tvoj uradak i cijena tvoga uratka je primjerena socioekonomskoj situaciji, naravno da ću kupit tvoj uradak. I imam dobre vijesti: nisam jedini. Po meni, cijela ideja zarade na posredništvu je zapravo propala. Tvoj rad vrijedi, ja ću tvoj rad platit tebi. Posrednika ne trebamo. Tužno je malo bilo slušati od nekih kolega glazbenika o robovlasničkim ugovorima s izdavačima i zapravo potpune inertnosti s njihove strane za bilo kakvu propagaciju benda koji su potpisali. Osim ako se zoveš Maja Šuput, onda si ok, svaka ti čast. Ako nisi, imam lošu vijest: ovih dana dobar glas slabo se čuje, pa se moraš trudit bit ekstra glasan. Ali to zvuči teško? Pa, i nije baš, za početak, Internet prodaja singlova, ne treba ti ništa više od snimke. A idući put kad pomisliš na izdavača, sjeti se ovoga: ne čujem baš da se izdavači trgaju plaćati vrijeme u studiju bendovima, osim ako si prateći bend Severine, onda si super, svaka čast. Direktna prodaja, ti meni, ja tebi. I zapravo, ako je već masa ljudi shvatila da izradom nakita od doma i prodajom istoga na webu mogu platit račune, pa kako nismo i mi do sada shvatili da ako vjerujemo u to što pjevamo, platit ćemo i mi svoje i dužni bit nećemo nikome. Probali smo s posrednicima, nije išlo. Idemo sad na malo drukčiji način.

Svi vi vani koji ovo čitate i stvarate, samo se sjetite - vi trenutno u onome što stvarate i u čemu uživate vidite istinsku ljepotu. Pazite malo i na naše mališane, jer nije ta ljepota baš samo tako uhvatljiva, ona zahtjeva koncentraciju. Ali ako odvojite malo vremena za te najmlađe i objasnite im zašto je Marley bio car careva i da je zapravo imao dobru poruku, ne bojte se - tad na zidu tog djeteta nikad nećete vidjet šeranje selfija i pozadinski «lude noći glave će me doći» ringtone. Djeca kuže stvari nevjerojatno brzo, ali čak i to malo vremena što bismo im trebali posvetiti nam je najčešće ukradeno, ali još tužnije, mi ga krademo. Ili si siguran da smo baš MORALI odledat` zadnju epizodu Igre prijestolja? Ne znam, možda jesmo, možda nismo.

Pošto mi se rok za predaju bliži, morat ću vas sad, dragi moreplovci, napustit. U idući tjedan ulazim s dvije misli: najljepši dan je danas i najveća prepreka je strah. Javim vam kako je prošlo, pa ako bude pozitivnih iskustava, definitivno ću vam predložiti isto.

Čuvajte se da možete čuvati one koje volite, i mirne vam vode u sunčanom tjednu!

L.B.

sound-report.com
sound report

Glazbeni magazin o domaćoj nezavisnoj sceni