O glazbi i ljudima (1)
11.05.2014. 19:39
Što se dogodi kada čovjeku daš previše slobodnog vremena? Ovisi. Ili počinje razmišljati, pa polako krene odbacivati smeće od sebe i shvati koji su mu snovi i kako do njih doći, probudi se, protrese glavom, uzme svoj instrument i zasvira prvi ton na putu ostvarenja tog sna. Ili pak još dublje utone u strah od onoga što je bilo, što jest i što bi moglo biti. Ušuška se polako u ideju zarade (što lakše to bolje) i same egzistencije u što većem komforu. Vrijedimo koliko vrijede priče i pouke koje su iza nas ostale, poruke koje ostalim ljudima trebaju omogućiti lakše i bezbolnije kročenje kroz život. Nekako se na pouku života malo zaboravilo i sada se priča o nekakvim poukama egzistencije, pomalo „zdrpi i briši scenarij“. A posljedice? O tome se previše ne priča.
Glazba je glazba. Ona je uvijek bila glazba i ostat će za vijeke vijekova dok ima jedne forme oblika notnog ili zvukovnog zapisa, ona će ostati glazba. Dobar rock je dobar rock, dobar pop je dobar pop, dobar jazz je čovječe, šlag na vrhu torte. Ali čekaj! Što se to danas događa s definicijom glazbe? Razvojne etape svake umjetnosti mogu razumijeti, smjena generacija i vidokruga je sveprisutna pojava, ali ono što se meni prodaje pod glazbu ovih dana - nije glazba. Ili sam pomalo lud?
Gdje je ona glazba koja je uvijek imala zadaću zabaviti i poučiti? Gdje je ona glazba koja je zaista na trenutke proširila neke vidike i povukla ljude naprijed? Gdje je sad jedan Freddie Mercury da otpjeva u jednoj pjesmi cijelu priču o tužnom dječaku?
Polako gori u pojedinim mjestima koja su nam ipak nada da postoje ljudi koji su svjesni koliko je bitno da glazba bude iskrena. Ne pričam o teškim riffovima, ne pričam o blastbeatovima, ne pričam o headvoiceu i tko će više stisnuti jaja i povući ton. Pričam o svemu: o countryju, folku, popu, etnu, jazzu, metalu - kako održati one koji još drže uporište istine u svakom od tih žanrova? Sjećam se jednog pitanja koje sam pročitao davno: „Kad odu Rolling Stonesi, kad ode Metallica, što onda?“. I odlično je pitanje, jer uz Metallicu koja drži još tu metal populaciju koliko-toliko na okupu, uza svo smeće koje se promovira toliko da doslovno leti iz paštete, nitko nije narastao do te mjere da dostojno zamjeni Hetfielda da frajer može u mirovinu. Tko je za to kriv? Nećemo previše o globalnoj razini, idemo razinu niže…
Lijepa naša Tončijeva, i malo vaša…
Dakle, tko koga tu na kraju sad jebe? Vrte li se tu neke runde? Je li itko to išta platio? Pa jebemu, je li itko išta tu i popio? Tragikomične situacije naplate nekakve cifre maloljetnicima jer su, pazi, na priredbi OŠ Nada Dobra (fiktivna škola) odsvirali neke pjesme koje su pod ZAMP-om? Dakle, koliko sam ja shvatio, glazba nije zabranjena, ona se samo naplaćuje prisilno. Odlično, što ide dalje? Dakle, nisam pretjerano upućen u glazbeni biznis, ali koliko sam ja shvatio situacija je ovakva: jedna obitelj s malim proširenjem u rukama drži moć da zapravo piše nebuloze koje će Hrvati slušati putem radija i televizije u obliku jeftine glazbe za koje će im se još naplaćivati pristojba i, ne daj dragi Bože da sviraju, i ZAMP-ova naknada ako hoće probati biti prvo cover band. Zanimljivo, i ta jedna obitelj koliko sam ja shvatio, ima u rukama glavne izvođače kojima piše materijal, i puštaju ih degutantno puno, i prisutni su u žutom tisku podosta često. Nikoga ne imenujemo, samo dajem opservaciju sustava. Oni su uzeli jedan velik komad kolača, a za ono što je ostalo bore se starci, narodnjaci i entuzijasti. Starci su naučili pravila sustava, nekako se oni namire. Narodnjaci su odavno shvatili formulu: igrati na što niže osjećaje ljudskog bića, pa ide dalje što ljući, to pijaniji, to više trošim. Što tužniji, to pijaniji, to više trošim. Što veseliji… shvatili ste poantu. Narodnjaci su isto odavno shvatili poslovnu stranu muzike. Uvijek najebu oni entuzijasti. Oni koji dođu pred narod i kažu da imaju nešto posebno i lijepo i hoće im to odsvirati. Ali, oni ne poznaju poslovnu stranu i brzo uviđaju da se istina nekim ljudima jako lako savine pod težinom obećanog novca. Sustav je posložen tako da je zapravo stvorio lutkice za skupljanje prihoda i zatupljenje nacije. Mislite da je virtualna pjevačica iz Japana ultimativna glupost? Prije bih rekao da je zapravo totalna smijurija na stanje koje se zapravo događa oko nas svakodnevno. Virtualni ljudi. Tko je Jelena Rozga? Tko je ta Severina kad nije u filmićima i na sudu? Kažem vam, virtualni ljudi. Ali ima i puno gorih, ove dame su barem donekle zadržale dostojnost. Ali znate u čemu je caka? Iz godine u godinu, cice idu na dolje, a haljine moraju biti sve kraće i kraće. Hoćemo li prisustvovat u jednom trenutku buđenju sunca naopako, nipslip ispod minice? Smiješno, ali nekako mi se čini da se prema tome ide.
Što se događa s entuzijastima? Osvane taj neki album i dobiju oni taj neki robovlasnički ugovor s diskografskom kućom koja osim što stavi svoj logo na CD ne napravi niti jednu drugu jebenu stvar. Pa, za entuzijaste barem ne. Nakon toga se dobije malo air timea u kojoj emisiji u ponoć na 24tv, malo jahanja po radio valovima, poneka nagradica od publike i ljudi koji znaju što valja. I što onda? Onda prelazimo na surovu stvarnost nedostatnog menagamenta, problema s organizacijom svirki, problema s dolaskom publike jer se nema dovoljno za agresivno oglašavanje kao što ga ima Mišo kad je ušao u Lisinski. Lisinski bi tu noć plakao da je živ. Problemi s ljudima koji ne shvaćaju da oprema košta, da popravci koštaju, da gorivo košta, i na kraju da bi trebalo čovjeka nešto i platiti. Tako je nekada bilo, a tako bi trebalo biti i danas. I na kraju, svaka je scena vlastitom inercijom ubila samu sebe. Svi smo se na kraju uštekali u sustav i ganjamo neko bolje sutra. Rokeri moraju raditi u bankama, kantautor mora radit nešto što kantautor s diplomom filozofskog fakulteta može. A rock'n'roll postaje malo tiši, i tiši i tiši…
Za to vrijeme koje ljudi koji zapravo imaju što reći provode na poslu i razmišljaju o tome što napisati, kako to plasirati, kako koju kinticu od toga zaraditi da probamo raditi ono što volimo, neki frajer se u svijetlo sivom odjelu smije i razmišlja o tome čije će crte lica viriti iz kolica?! Ili je to netko drugi, nije bitno, nekako u ovoj našoj državi, sve na kraju nije bitno, samo je isto, cijelo vrijeme, isto i nebitno…
L.B.
