Morricone zauvijek
12.07.2020. 11:11
Igrom slučaja, početak recentne karantene su mi, osim samoizolacije, obilježili Ennio Morricone i Sergio Leone. Prvo sam dobio preporuku da obratim pozornosti na vrhunske izvedbe Morriconeovih djela u interpretaciji Danske nacionalne simfonije. Uglavnom su to bile Morriconeove najpoznatije skladbe koje je stvarao za filmove svog školskog kolege Sergia Leonea. Nekoliko dana kasnije jedna od nacionalnih televizija je prikazivala Dobar, loš, zao. Odlučio sam zatim nastavit u revijalnom tonu, te ponovno pogledati i Bilo jednom na Divljem zapadu, još jedan klasik iz Leoneovog repertoara.
Pri kraju filma, točno u trenutku kada Charles Bronson i Henry Fonda zakorače u kadar prije konačnog obračuna, uz veliki crescendo Morriconeove The Man With Harmonica, primijetio sam da smo i ja i moj stari, u čijem sam društvu gledao film, razvukli širok osmjeh. Da, znaš kakav je narativ Leoneovih westerna i kako će završiti, ali i dalje njegovi filmovi nevjerojatno fasciniraju, te su s pravom svrstani u kategoriju filmova najbližih audiovizualnoj perfekciji.
Ulogu koju Morriconeova glazba ima u tome teško je dovoljno naglasiti. Većina će Morriconea najviše pamtiti upravo kroz njegov rad na Leoneovima westernima. To je, međutim, samo dio njegovog genija. Dojam kakav njegova glazba ostavlja je toliko snažan da su Morriconeove skladbe prepoznate kao remek-djela neovisno o filmovima za koje su rađena, pa često izgleda da njegova glazba nije stvarana za filmove, već su filmovi stvarani za nju. Štoviše, kod mnogih se ispostavi da su upoznati s Morriconeovim djelima, a da uopće nisu pogledali filmove kojima su ona soundtrack. Osobno, moj prvi susret s Morriconeom (i Leoneom) bio je kroz film Za koji dolar više. Iako se ne mogu sjetiti kad sam ga točno prvi put pogledao, najavna špica iz tog filma ostala mi je kao jedno od upečatljiviji sjećanja iz djetinjstva:
Smatrajući da autonomija glazbe pomaže filmu, Morricone je svoja djela skladao prije nego bi filmovi uopće počeli sa snimanjem. Njegova ideja je bila omogućiti redatelju da crpi inspiraciju iz glazbe i njoj prilagođava filmske scene. Leone je, primjerice, imao običaj puštati njegovu glazbu za vrijeme snimanja scena, režirajući filmove u kojima Morriconeove skladbe savršeno ocrtavaju karaktere i emocije, pa čak i neizgovorene dijaloge Leoneovih likova. S vremenom ta glazba nije ostala samo inspiracija redateljima, već i mnogim umjetnicima izvan filma — između ostalih, Metalica započinje svoje concerte s Ectasy of Gold, dok je The Man With Harmonica postao intro u Museov Knights of Cydonia.
Rođen i odrastao u Rimu, Morricone nikada nije napuštao svoj rodni grad, čak niti kada je postao jedan od najcjenjenijih skladatelja glazbe u hollywoodskim filmovima. Bez obzira što je već u šezdesetima stvarao djela koja su postala dio filmskog kanona, tek 1979. dobiva svoju prvu od šest nominacija za Oscara. Kao da je i njegova glazba poput Leoneovih filmova prošla kroz kritičku re-evaluaciju godinama nakon izlaska. Bilo je potrebno gotovo trideset godina da se sve nominacije materijaliziraju u obliku najprestižnije filmske nagrade. Nakon što, između ostalog, nije nagrađen njegov rad na danas antologijskim skladbama za filmove Bilo jednom u Americi, Cinema Paradiso i Misija, Morricone 2007. dobiva počasnog Oscara za životno djelo.
Izostanak Oscara za Misiju smatra se jednim od najvećih propusta u povijesti te nagrade. No kako je priznao kasnije — dobivanje nagrade za životno djelo je objedinilo sve prijašnje zasluge i izbrisalo žal koji je ostao nakon nominacije za Misiju. Dugi naklon publici pri primanju nagrade i Morriconeov emotivni govor koji je uslijedio ukratko prikazuju skromnost i emociju koju je tako efikasno pretakao u svoju glazbu. Natjecateljskog Oscara je naposljetku ipak dobio 2016. za rad na Tarantinovoj Mrskoj osmorci.
Morriconeove skladbe kao neizostavan dio mnogih legendarnih scena zauvijek će biti dio života ljubitelja sedme umjetnosti. Scene koje snagu svoje impresije uvelike duguju njegovoj glazbi, poput “montaže poljubaca” na kraju Cinema Paradiso ili DeNirovog izraza lica u opijumskom deliriju u Bilo jednom u Americi, ostati će urezane u kolektivnu memoriju filmske publike.
Njegovo djelo će svojom autonomijom nastaviti živjeti i izvan okvira filmske umjetnosti. Poput pojedinih momenata iz djetinjstva koje je teško točno odrediti na lenti vremena, ali koji će ostati sretno sjećanje kroz cijeli život, Morriconeova glazba prešla je okvire u kojima je nastala, zvučeći jednako veličanstveno u bilo kojem momentu, godini ili desetljeću. Morricone ostaje zauvijek.
Grazie Maestro!
Ennio Morricone (Rim, 10. studeni 1928. — Rim, 6. srpnja 2020.)
