"Fairytale of Shane: Život koji se nije dao ukrotiti"
10.07.2025. 08:52
Shane MacGowan: Divlja odanost knjiga je novinara i pisca rock biografija Richarda Ballsa. Originalno je objavljena u Ujedinjenom Kraljevstvu u listopadu 2021. u izdanju Omnibus Pressa, a nakon MacGowanove smrti u studenom 2023. izdano je prošireno izdanje koje je obuhvatilo njegove posljednje dane i sahranu. Ova proširena verzija objavljena je na hrvatskom jeziku u travnju 2025. u izdanju Rockmark-a.
U trinaest poglavlja Balls donosi biografiju ikone osamdesetih koja je spojila irsku tradicionalnu glazbu i punk. Već od prvih stranica studiozno gradi priču o vrlo inteligentnom i talentiranom, ali neshvaćenom dječaku koji je silom prilika rođen i odrastao u Engleskoj, dok je u obiteljskim sjećanjima i pjesmama nosio Irsku. Na nešto manje od tristo stranica obrađeni su svi ključni trenuci MacGowanovog života: djetinjstvo na farmi u Commonsu gdje se osjećao najsretnijim i najslobodnijim, otkrivanje punka na londonskim ulicama, slavu koju je doživio s Poguesima, ponovni počeci s The Popesima, te odnos s dugogodišnjom partnericom Victorijom Mary Clarke. Knjiga od samog početka kod čitatelja evocira simpatije prema MacGowanu, u dijelovima čak i sažaljenje, no nikad, čak ni u moralno upitnim situacijama, osuđivanje ili odbojnost. Jer, treba naglasiti, dobar dio knjige posvećen je MacGowanovim porocima – u nešto manjoj mjeri drogama, ali prvenstveno alkoholu koji mu je bio vjerni sudrug praktički cijelog života.
U prvom dijelu knjige Balls opisuje MacGowanovu obiteljsku pozadinu. Shane, čiji su roditelji emigrirali u Englesku nekoliko mjeseci prije njegovog rođenja, rođen je na Božić 1957. godine. Naglašeno je kako su mnoga djeca iz irskih obitelji odgajana u Engleskoj osjećala nedostatak identiteta. „Nisu bili Irci jer nisu rođeni u Irskoj i nisu ondje živjeli, ali nisu bili ni Englezi jer su im roditelji i rođaci bili Irci. Tradicija povratka na obiteljsko imanje tijekom školskih praznika, gdje bi provodili tjedne igrajući se na farmi ili na polju, samo je pojačala njihov osjećaj pripadanja „irskome“ “ (28).
Balls objektivno i u segmentima vrlo surovo opisuje MacGowanovo mladenaštvo u Londonu. Kao i mnogima, život mu se promijenio prvi put kada je uživo slušao Sex Pistolse. Punk je za Shanea, istaknuto je u knjizi, bio dobra stvar. Donio mu je pozitivnu energiju s kojom je mogao nešto napraviti i nečemu pripadati. Prvi sastav Shane MacGowana bio je The Nips. Inspirirala ih je neukrotiva energija punka, no zvuk im je bio više bio u skladu s novim valom. U to je vrijeme glazbena scena bila prenapučena sličnim bendovima stoga se The Nips, iako su imali sjajan singl Gabrielle, nisu istaknuli. Međutim, Poguesi (u početku Pogue Mahone) bili su nešto sasvim drugačije i originalno. Prvi su otkrili sinkronicitet između tradicionalne irske muzike i beskompromisne energije punka.
Balls u nastavku uvjerljivo polemizira s MacGowanovom, kako je naziva, evolucijom iz punkera s londonskim naglaskom do gorljivog irskog republikanca, pa kroz cijelu knjigu provlači pitanje MacGowanovog identiteta (ili manjak istog), odnosno neuklopljenosti u Englesku i osjećaj pripadnosti Irskoj. „Shane se u Engleskoj nikad nije osjećao kao da se uklopio. Nije imao sreće s curama u klubovima zbog svog izgleda, a redovito je dobivao batine navodno zbog otvorene podrške IRA-i. Unatoč svim naporima osjećao se kao da ne pripada ondje. Boravci u Commonsu – gdje se uvijek osjećao kao kod kuće – i dalje su mu bili dragocjeni. U dubini duše bio je i još uvijek jest sramežljiv i zbog toga se ponašao čudno u blizini drugih ljudi“ (58).
Autor izvrsno opisuje uspjeh i popularnost koju je MacGowan sredinom osamdesetih doživio s Poguesima. Bez obzira kako su Poguesi doživljavali sebe, njihovi su ih fanovi vidjeli kao irski sastav i to je doprinijelo njihovoj popularnosti, osobito u zemljama s velikim irskim zajednicama. Do kraja 1985. Poguesi su postali miljenici glazbenog tiska. Njihov drugi album Rum Sodomy & The Lash bio je na drugom mjestu najboljih albuma godine Melody Makera, a Shane je proglašen osobom godine. Na trećem albumu je došlo do podjela autorskih uradaka. Dok su na prva dva albuma pjesme bile ili Shaneove ili obrade tradicionalnih, na trećem su Jem Finer i Shane MacGowan surađivali što je rezultiralo možda i njihovim najboljim albumom – If I Should Fall from Grace with God.
Jedno od najzanimljivijih dijelova knjige zasigurno je dio posvećen nastanku jednog od njihovih najvećih hitova – Fairytale of New York. Iako su snimanje pjesme pratile velike količine alkohola i droge, Poguesi se nisu šalili s glazbom koju su stvarali. Osim što je nezaboravna i bezvremenska, ističe Balls, Fairytale je i dokaz njihove predanosti da naprave stvari kako treba. „Fairytale je majstorski tečaj pripovijedanja. Ujedno je i najneprikladnija božićna pjesma. Shaneovi likovi ne sjede na Badnjak uz kamin i ne šire mir, radost i veselje. Nagurani su u ćeliju za otrježnjenje i puni gorčine razmišljaju o lažnim obećanjima („You promised me Broadway was waiting for me“) i životu kakav je mogao biti („I could have been someone“). Stihovi su tipični Shane: vulgarnosti, referencije na stare irske pjesme i književnosti, fokus na ljudsku prirodu“ (144). Međutim, popularnost pjesme i izrazito naporne turneje MacGowanu su donijele nevolje i neuravnoteženost. Nakon svjetskog uspjeha MacGowan je sve više tonuo u teško psihičko stanje i ovisnost o drogama. Istaknuto je kako se do 1989. sve više povukao u sebe i provodio mnogo vremena udaljen od svih oko njega. Na pozornici bi zurio u gomilu, izgubljen u vlastitu svijetu. Zaboravljao bi stihove ili pjevao posve krivu pjesmu što je dovelo do razlaza s Poguesima, za kojim je i sam žudio. Istaknuto je kako se MacGowan želio vratiti jednostavnijem pristupu i do kraja 1992. oko njega su se okupili glazbenici koji će mu pomoći da to i ostvari. Novi sastav su nazvali Shane MacGowan & The Popes dajući do znanja da će u njemu MacGowan voditi glavnu riječ. No, krajem 2001. godine došlo je do ponovnog okupljanja Poguesa što je bio pozitivan događaj za sve članove. „Bend je bio bolji kad je Shane s njima, a i on je bio bolji kad su oni s njim. Nije bilo novih pjesama, nema pritiska izdavača za novim albumom, a fanovi i sam bend bili su podjednako zadovoljni izborom starih favorita“ (223).
Shane MacGowan: Divlja odanost vrlo je zanimljiva i informativna biografija frontmana Poguesa koja pruža uvid u manje vidljive i neprivlačne segmente ljudske osobnosti što daje dodatni kredibilitet samom djelu. Balls piše novinarski jednostavno i pitko i na taj način u potpunosti zaokuplja pažnju čitatelja. Zaključuje kako je MacGowan cijeli svoj život povezivao ljude. „Dio punk privlačnosti bila je jednakost, a prizori veselog druženja bili su uobičajeni na svirkama Poguesa. Shane je poticao atmosferu inkluzivnosti – bilo u backstageu nakon koncerta ili u tišini svoje dnevne sobe. Svi su mu bili jednaki u očima: beskućnici, slavni, marginalizirani, privilegirani. Pomirio se s vlastitim nedostacima i tako ih prihvatio u drugima“ (278).
Na kraju treba još dodati da je Shane MacGowan dvaput, u različitim sastavima i u drugačijim periodima života, nastupao u Zagrebu. Prvi put je gostovao sa svojim bendom The Popes 1998. na Fiju Briju festivalu u Domu sportova, a drugi put nakon ponovnog okupljanja Poguesa na zagrebačkoj Šalati u ljeto 2011. godine. Koncert na Šalati pamtim kao poseban događaj upravo iz razloga što sam imao priliku doživjeti jedan od svojih najdražih bendova u originalnom sastavu. Svejedno jeste li veliki obožavatelj Poguesa ili jednostavno volite čitati biografije, knjiga vam dopušta da zavirite u nekonvencionalni svijet Shanea MacGowana i potiče vas da još jednom poslušate njegove bezvremenske hitove sada s cjelokupnom pozadinom njihova nastanka. Jer upravo kroz irsku glazbu obogaćenu punkom MacGowan je pokušavao pronaći svoj identitet.
Ocjena 5/5
