Koncerti

Zoran Predin i Damir Kukuruzović Django Group @ Vintage Industrial Bar

Zoran Predin i Damir Kukuruzović Django Group @ Vintage Industrial Bar

[caption id="attachment_3488" align="aligncenter" width="547"]Zoran Predin i  Damir Kukuruzović Django Group (izvor: Facebook) Zoran Predin i Damir Kukuruzović Django Group (izvor: Facebook)[/caption]

Postoji problem kod koncerata za koje znate da će biti dobri, a to je da ne postoji rizik suprotnoga. Razlog zašto je to problem je taj što se s manjkom rizika javlja i manjak prostora za ugodno i neočekivano iznenađenje. Znate da ćete doći na koncert, početak će biti malo laganiji, čisto da izvođač uzme lagani ''zalet'' kako bi pripremio sve okupljene za ono što slijedi. Sredina koncerta je najčešće glavni dio gdje atmosfera doživljava svoj vrhunac i na kraju sve biva zaokruženo najboljim pjesmama. Naravno, između svake pjesme izvođač kaže par riječi kako bi stvorio još veći kontakt s publikom. Sve u svemu, ono što ćete dobiti je prosječno, ugodno iskustvo, a njih imate na pretek. Ali ipak, postoje koncerti gdje isto tako znate što možete očekivati, kakve će pjesme biti odsvirane, koliko će otprilike biti hitova, a koliko onih ''za dušu'' i opet ostati iznenađeni svježinom ukupne izvedbe. Koncerti Zorana Predina su jedni od tih. Još kada mu dodate gipsy swing glazbenu pozadinu koja biva predvođena Damirom Kukuruzovićem i Django Group, vaša je dužnost da budete zadovoljni, ako ne i očarani.

Koncert je počeo negdje oko 22 sata, taman da prostor kluba bude ugodno popunjen. Sviđa mi se kako su zagrebački klubovi počeli sve više paziti na to da i prostor koji nije dio bine bude prilagođen trenutnom koncertu. Govorim o sitnicama, pa je tako ovom prigodom ispred bine bilo raštrkano par stolova i stolica koji su se kasnije izgubili u moru ljudi. Možda su ti stolovi tu od nedavno i uopće nisu bili predviđeni da budu dio koncerta, ali su pridonijeli onom kavanskom štihu koji se jako dobro uklapa u ovakav koncert. U sam koncert uveli su nas Kukuruzović & Django Group dvije pjesme,  da bi se Predin na trećoj došetao do sredine bine, pozdravio sve okupljene i zapjevao ''Za šaku ljubavi''. Nakon nje odmah je slijedila obrada Bijelog dugmeta, ''Te noći kada umrem'', za koju je Predin izjavio da bi vrlo rado dao pola kile svojih pjesama. Osim glazbe, još jedan razlog zašto su Predinovi koncerti dobri i uvijek imaju tu spomenutu svježinu je kvalitetan način na koji barata onim prostorom između pjesama, slično kao i Balašević. Treća otpjevana pjesma bila je ''Ljubimec iz Omare'', skladba kojoj nije potrebna swing prilagodba pošto je istoimeni album 1998. Predin snimio s Mar Django Quartetom, pa je tako pjesma već imala potrebni swing štih. ''Što bi mi bez nas'' je nastavila tamo gdje je prethodna pjesma stala i ovdje se po prvi put osjetila jača veza između glazbenika i same publike. Meni osobno jedna od dražih pjesama, uspjela je uz potporu prije odsviranih pjesama preći još jednu prepreku i odvesti cijeli koncert za stepenicu više. Predin je usmjerio mikrofon prema publici, ljudi su počeli pjevušiti stihove refrena, a par njih je i lagano zaplesalo. Samim time naredne pjesme su imale ''olakšani'' posao, a među njima je bila i pjesma za koju su Predin, Kukuruzović i Django Group snimili spot u Kukuruzovićevom klubu u Sisku, Siscia Jazz Klub. Ime pjesme je ''Uzmi me!'' i ona se sa svojim brzim i plesnim ritmom savršeno snašla u trenutnoj situaciji.

Kao što je bilo napisano, jedna od Predinovih vrlina je komunikacija s publikom između pjesama, a o njegovim pričama i pošalicama mogla bi se napisati zasebna recenzija (ili knjiga, ''Druga žena u haremu'').  Bilo je svega, viceva o Sloveniji (ne znam kako da se postavim prema činjenici što Hrvate i previše zabavljaju takvi vicevi, što zna i sam Predin), ozbiljnosti, neozbiljnosti, mudrih misli, zezancije između članova grupe i publike, itd. Nakon dodatno odsviranih pjesama, Predin napušta binu i publika po drugi put ostaje ''sama'' s Kukuruzovićem i njegovom grupom. Prva skladba je bila iz filma ''Otac na službenom putu'', a nakon nje je slijedila najpoznatija skladba Djanga Reinhardta i Stephanea Grappellia, ''Minor Swing''. Većina ljudi ovu pjesmu povezuje s filmom „Chocolat“, ali mene najviše asocira na film Woodyja Allena „Sweet & Lowdown“ gdje Sean Penn glumi imaginarnog gipsy swing gitaristu Emmeta Raya koji idolizira Djanga Reinhardta. Bilo je simpatično vidjeti Predina kako se ''smuca'' kroz publiku dok je Django Group izvodio svoj dio. Ostavljao je dojam djeteta kojemu je dosadno i koje pokušava naći način da vrijeme što prije prođe do povratka na binu.  Povratkom Predina uslijedio je komplet poznatih pjesama, pa su se tako tu našle pjesme poput ''Ne mi dihat za ovratnik'', ''Vilenjak'', ''Pridi k meni'' i predivna ''Kosa boje srebra'' koju je Predin posvetio pokojnoj Margiti Stefanović.

Publika je dobila sve što je očekivala. Dobila je savršeni gipsy swing, dobila je najpoznatije Predinove pjesme, par manje poznatih i Predinovo pozitivno raspoloženje koje je sposoban bez problema prenijeti na cijelu publiku. Sve zajedno rezultiralo je odličnim koncertom i odličnim početkom sezone u Vintage Industrial Baru. Poznato je da je prvi dojam najvažniji, a kada on nije prosječna ugoda, nego ovakav koncert, onda se možemo samo nadati kako će nastavak sezone opravdati kvalitetu prvotnog dojma.

Tekst: Antonio Rozić

Filip Bušić
Filip Bušić

Osnivač portala, urednik, fotograf, novinar, - "Where words fail, music speaks."