The Sonics - večer razuzdanog i plesnog rock'n'rolla u Vintage Industrial Baru
14.02.2018. 13:58
Kultni američki rock bend The Sonics nastupili su sinoć u Vintage Industrial Baru u organizaciji Super Uha i uvjerili prisutne da gotovo i nakon 50 godina od albuma “Boom” još uvijek zvuče kao i na početku karijere. Ovo je bilo njihovo prvo gostovanje u Zagrebu, a opći dojam je bio iznad očekivanja.
Prije nego se okrenemo kultnim rockerima moram se osvrnuti na eklektičnu Gemmu Ray koja je zagrijala atmosferu i oduševila prisutne. Ova Britanka kombinira nekoliko glazbenih žanrova i to sve spaja u nekakav pop-noir/gothic-folk stil. Gemma i njezin bend uživo zvuče odlično, a instrumentalni dijelovi su im puni energije i neke neoslobođene emocije. U svom polusatnom nastupu počastili su nas, između ostalog, pjesmama „There Must Be More Than This“, „Shake Baby Shake“ i „We Are All Wandering“.
The Sonics su daleko od benda koji je obilježio moje odrastanje i “glazbeno obrazovanje”, ali ga mnogi glazbenici koji to jesu navode kao inspiraciju za svoje stvaranje. Upravo je to bio i glavni razlog mojeg sinoćnjeg prisustvovanja koncertu. The Sonics su nastali 60-tih godina kao srednjoškolski bend Larryja Parya, članova njegove obitelji i nekolicine prijatelja. Uskoro su prerasli u bend koji je razvio nov stil sviranja rock’n’rolla i time utrli put nadolazećim žanrovima poput grungea i post punka. Stoga ne čudi da ih pod glazbene utjecaje navode The Fall, The Cramps, Kurt Cobain, Mudhoney i mnogi drugi.
Stupivši na pozornicu bend je odmah izazvao oduševljenje prepunog Vintagea i krenula je večer razuzdanog i plesnog rock'n'rolla. „Cinderella“ za uvod pa „Shot Down“ i potom „C'mon Everybody“ bile su i više nego dovoljne da publiku, koju su činili mahom najveći fanovi, ponesu u razgaljeno pjevanje i plesuckanje. Reći ću plesuckanje jer za punokrvno plesanje mjesta nije bilo, osim možda tik ispred pozornice gdje se ekipa razbacivala na gitarske rifove i bubnjarske udare.
Uslijedile su „Sugaree“, „Be a Woman“ i „Lucille“, a „Louie Louie“ je bila ta pjesma koja je ponovno izazvala pomamu publike. Nesuspregnuta energija koja je dolazila s pozornice potvrdila je da godine nisu prepreka za dobru zabavu i divljačko sviranje. U korak s time išao je i briljantan Rob Lind na saksofonu kojeg je ponekad zamijenio i usnom harmonikom. Ni Dusty Watson na bubnjevima nije ostao dužan dok su se kao vokali izmjenjivali Jake Cavaliere (klavijature), Evan Foster (gitara), Don Wilhelm (bas gitara) i Rob Lind.
The Sonics su nakon gotovo sat vremena sviranja završili sa “Psycho”. Na poziv publike odsvirali su još nekoliko pjesama na bisu među kojima i popularnu “The Witch” i time večer rock’n’rolla priveli kraju. Bio je to odličan koncert i vjerujem da će mnogi još danas, u maniri Jamesa Murphyja, kao mantru ponavljati “The Sonics, The Sonics,The Sonics…”
