Liturgija tame u Vintageu – Phantasmagoria i Mizar u spiritualnom klinču
26.10.2025. 22:47
Phantasmagoria i Mizar ponovno su spojili svjetove koji se ne isključuju, nego nadopunjuju. Kad Phantasmagoria otvori vrata, a Mizar ih zatvori – nastaje liturgija tame. Dva darkwave svijeta u jednom spiritualnom klinču. Nakon tri godine od posljednjega zagrebačkog koncerta u MSU 2022, Mizar i Phantasmagoria ponovno su ukrstili svoje glazbene svjetove – ovaj put 23. listopada 2025. u Vintage Industrial Baru.
Povijesno gledano, to je susret koji se ciklički vraća; još je davne 1990. Phantasmagoria svirala kao predgrupa Mizaru u rasprodanoj dvorani SKUC Pauk, a njihovo su se prijateljstvo i glazbeni dijalog otad nastavili kao svojevrsno vječno vraćanje tame.
Phantasmagoria je tijekom godina reinterpretirala Mizarove pjesme – „Devojka od bronza“, „Zlatno sonce“, „Doždot“ – i unijela u njih vlastiti ton melankolije i senzibilnosti. Taj se međusobni odjek pretvorio u simboličku vezu – Mizar kao arhetip, Phantasmagoria kao njegov zemaljski odraz. Phantasmagoria je u Vintageu odsvirala set koji je vjerno prizvao korijene benda sa starim materijalom pjesama koje dugo ili rijetko nisu svirali.
Njihov nastup nije bio namijenjen redovnoj publici koja se sastoji od prijatelja, simpatizera, starih članova, već svim ljubiteljima mračnijega zvuka i gotičkoga glazbenog izričaja. U osvježenoj postavi s Dubravkom Dragojevićem – Zetom na bas gitari i, igrom slučaja, s Robertom Gelom u (zahtjevnoj) ulozi dvije gitare, bend je zvučao prilično moćno. Tomijev vokal, sada ojačan novim vizualnim identitetom, došao je do punoga izražaja, a Davorkin prateći vokal izvrsno ga je nadopunjavao unoseći vokalnu harmoniju i dodatnu teatralnost. Repertoar, u kojem su se nizali „Isolated“, „Poziv u raj“, „Boje“, „She's in Parties“, „Rise and Fall“ i završna „Ode to the End of the World“, djelovao je kao putovanje kroz vlastitu glazbenu prošlost. Specifičnost Phantasmagorije leži u tome što je sve njihove pjesme publika upoznala neposrednim putem – live na koncertima, a ne putem nosača zvuka, kako je već uvriježeno.
Mračnom ekspresivnošću prerasli su okvire gotičke estetike, ostavljajući dojam rituala koji spaja fizičnost i ekstazu, puls i molitvu, što je bilo podržano i nagrađeno bogatim pljeskom publike. Energični i dinamični nastup Phantasmagorije bio je ekstatični uvod u metafizičku tišinu koja je uslijedila s Mizarom – poput otvaranja vrata liturgije kojoj Mizar daje smisao.
Zagrebačkoj se publici predstavilo Peto Otkrivenje Mizara – nova, ali prepoznatljiva inkarnacija benda čiju jezgru već više od četiri desetljeća čuva Gorazd Čapovski. Pojam Otkrivenja u Mizarovu kontekstu već sam po sebi nosi filozofsku dimenziju – to nisu isključivo nove postave benda s naglaskom na pjevača, već obnavljanja značenja, „vječna vraćanja“ u kojima se glazba ne ponavlja, nego se preobražava. Fuzija elemenata duhovne i bizantske glazbe, kao i zvukova tradicionalnoga makedonskog folklora s goth rockom, darkwaveom i post punkom prisutna je u svim Otkrivenjima, no svaki novi pjevački glas interpretirao bi prepoznatljive melodije drukčije.
U tom duhu, Peto Otkrivenje, predvođeno tenorom makedonske Nacionalne opere i baleta Nikom Gjorgievskim, otkrilo je Mizar u novom svjetlu – istodobno monumentalnom i ranjivom, uz Dragana Teodosieva na bubnjevima i Iliju Stojanovskog kao „povratnika“ na basu. U glasu Gjorgievskoga kao da je na momente odjekivala udaljena jeka Gorana Tanevskoga i Gorana Trajkoskoga, no on ih ne imitira, već reinterpretira. U njegovu se glasu sudaraju snaga i ranjivost, anđeo i tamjan, dok svaka nota odzvanja kao dijalog s prošlošću.
Operna dramatičnost njegovoga vokala daje Mizaru novu dimenziju, gotovo sakralnu, a pjesme poput „Doždot“, „Magla“, „Devojka od bronza“ i „Gradot e nem“ odjednom progovaraju drukčijim jezikom – onim koji u sebi spaja duhovnost i distopiju. Peto Otkrivenje najavljuje i novi album, u kojem će, sudeći prema singlovima „Psalm 135“ i „Grozomora“, dominirati tematika stvarnosti kao bojnoga polja između svjetla i sjene.
Mizarov koncert bio je više od izvedbe – bio je iskustvo transcendencije. Njihova esencija, sažeta u spoju bizantske melodike, gotičkoga naboja i ritualne discipline, potvrđuje misao Nietzschea da „vječno vraćanje“ nije ponavljanje, nego potvrda postojanja. Mizar se ne obnavlja da bi ostao isti, nego da bi ponovno pronašao smisao. Njihova glazba stvara prostor u kojem se glas uzdiže iznad materije i postaje samoća u molitvi, a Gjorgievski taj prostor ispunjava tijelom i glasom, gotovo svećenički.
Izvedbe Phantasmagorije i Mizara u Vintageu savršeno su se nadopunile, prikazujući dvije strane iste darkwave medalje. Prva – strastvena, tjelesna, neposredna; druga – uzvišena, duhovna, kontemplativna. I upravo u toj komplementarnosti leži njihova moć – liturgija tame koja se ne boji svjetla, već ga stvara iz vlastite sjene. Bio je to koncert na kojem su se puls i molitva susreli, a publika postala dio obreda čije se „vječno vraćanje“ još dugo neće ugasiti.
