The Specials u staroj amsterdamskoj mljekari
28.11.2014. 12:58
[caption id="attachment_5162" align="aligncenter" width="547"]
The Specials © Josipa Alilović[/caption]
Stara mljekara koja je "zaskvotirana" 1970-ih, te u međuvremenu legalizirana, s vremenom je postala, uz Paradiso i Heineken Music Hall, najpoznatiji glazbeno-kulturni centar Amsterdama. Danas pod prikladnim nazivom Melkweg (hrv. mliječna staza), nakon par desetljeća uređivanja i ulaganja u njega, kompleks interijerom nikako ne podsjeća na svoje ležerno i skromno skvotersko podrijetlo već je zasigurno tehnički najopremljeniji, do posljednjeg detalja uređen i strogo organiziran, koncertni prostor u kojem sam dosad bio. Danas promotori u njega smještaju koncerte svjetskih glazbenih zvijezda i legenda svojih žanrova.
The Specials, koji su u srijedu navečer nastupili u Melkwegu, svakako pripadaju kategoriji legendi i vjerojatno su najpoznatiji predstavnici ska glazbe, usudio bih se reći poznatiji čak i od svojih suvremenika The Madness ili ska prvoboraca poput Toots and The Maytals, Princ Bustera i Desmonda Dekkera.
Ulazeći u veliku halu Melkwega, pola sata prije početka koncerta, odmah se moglo primijetiti da je koncert rasprodan. I dok sam se polako probijao od ulaza prema pozornici, uvidio sam da sam zasigurno među najmlađim članovima publike, štoviše, prosjek godina mi se činio oko četrdeset, što me potaknulo da se zabrinem za moguću pasivnost atmosfere. Međutim, sve moje predrasude o neaktivnim "starijima" srušene su s prvim sekundama "Ghost Towna" kojom su Specialsi sinoć započeli koncert. Nizozemci, čak i po mojoj procjeni oko pedesetak godina mladosti, zaista imaju i talenta i energije za skankanje. Idealna izmješanost laganijih i dinamičnijih, plesnijih pjesama u set listi dopuštali su nam da se odmorimo svako malo, primjerice tijekom izvedbi "A Message to Rudy", "It's Up to You'', ''Doesn't Make It Alright'' i ''Man at C&A'', dok se najviše plesalo na "Rat Race", "Monkey Man", "Nite Klub", "Concrete Jungle" i "Enjoy Yourself".
Prema očekivanju, gitarist Lynval Golding je preuzeo vokalu ulogu koju je, nakon što je prošle godine Neville Staple zbog zdravstvenih problema napustio bend. Njegovu vokalnu ulogu je preuzeo gitarist Lynval Golding posvetivši pritom pjesmu "Why" događajima u Americi (zbog njene tematike pretpostavljam nemirima u gradu Fergusonu). Nije bilo ni Roddy Radiationa, originalnog drugog gitarista, dok prvotni klavijaturist i jedna od nekadašnjih kreativnih poluga benda - Jerry Dammers - ne sudjeluje u radu Specialsa još od ponovnog okupljanja 2009. godine. Ostatak originalne postave - basist Horace Panter i bubnjar John Bradbury - sinoć su bili prisutni. Također, Specialsi su si dodali i gudački tercet za još puniji zvuk, dok standardnu prisutnost puhačke sekcije ne treba posebno napominjati.
Kao što sam već napisao, ulogu glavnog animatora publike i drugog vokala u odsustvu Nevillea preuzeo je Lynval Golding i time zapravo "izvukao" koncert. Jer iako su vrhunski odsvirali, izgledali i ponašali se na pozornici, Lynval je manje-više jedini komunicirao s publikom učinivši od koncerta nešto više od profesionalnog odrađivanja posla. S druge strane, simptomi psihičkih problema s kojima se bori glavni vokal Terry Hall očituju se na pozornici. Osim standardne namrgođenosti koja se može vidjeti na svim live snimkama od reuniona Specialsa nadalje, Terry je imao i, sudeći prema gestikulacijama i tjelesnim ekspresijama, ispade negodovanja ili prema ostatku benda ili prema nečemu što ga je živciralo na pozornici. Realno, čovjeku nije lako te je priznao da mu sviranje sa Specialsima dođe poput kakve terapije. Njegovo raspoloženje se pomalo popravilo kako je koncert odmicao te je pred kraj, možda čak i u pokušaju šale, "priznao" da je "danas uzeo previše antipsihotika".
Bis je ponudio strukturu kao i ostatak svirke, između ostalog potpuno plesno poluđenje na "Guns of Navarone" i lagani oproštaj s "You're Wondering Now''. S obzirom na okolnosti u kojima bend djeluje, uhvatio sam vjerojatno jedan od posljednjih vlakova za vrhunsko ska iskustvo i izuzetno mi je drago zbog toga. Ali moguće je i da se varam, možda Terryu i ekipi trebaju Specialsi kao i svim ska manijacima. Iskreno se nadam da je tako, da još jednom uskočim na taj vlak i skankam toliko da noge bole idući dan.
Tekst: Dane Franulović
