Svemirko ne miriši na samoću
20.10.2024. 15:21
Nije ih neko vrijeme bilo u Zagrebu. Doduše, prošle su godine sudjelovali na zatvaranju KSET-ove kotlovnice ali, ako me sjećanje ne vara, zadnji su samostalni koncert održali u Tvornici u jesen dvijedvadesetprve. I evo ih ovog petka na pozornici Boogalooa. Prostor je ponovo bio premali za sve fanove i ostale znatiželjnike. No kad je u pitanju Svemirko, to nije nikakvo iznenađenje.
Zagrijavanje je odradio Peki Pele. Kažu da se samo zbog ove svirke vratio iz Toronta i usput je objavio svoj novi single, pjesmu „Snovi 99“. Nemam blage veze kojim je poslom bio u Kanadi, ali mi je jako drago da sam ga ponovo vidio uživo. Masna kosa i crni brkovi su i dalje tu. A čini se da ima i koju kilu viška. I nešto mu se čudno događalo s glasom. Nema veze, kad otpjeva „Gusku“, sav taj lo-fi erumpira u najboljoj raskoši koju možete zamisliti. Peki Pele je dobitna kombinacija mistike i pristupačnosti. Čak i kada mu pozadinu čuva bivši bubnjar grupe Linkin Park.
U prostoru kao što je Boogaloo, koncertna satnica poštuje se u gotovo svim prilikama. Ovaj put smo kasnili jedva desetak minuta, čisto iz razloga jer je još dvjestotinjak ljudi trebalo ući u dvoranu, pa da nitko ne bude zakinut. Marko i ostatak bosonoge svemirske ekipe u bliještećim odijelima izlaze na binu nešto iza 22, i odmah kreće opća pomama. Svi znaju sve riječi većine pjesama. Dobra vibra i ugodan ples. Ljubavne i antiljubavne priče pretaču jedna u drugu se bez previše napora. Krenuli smo s „Vrati mi se još jedanput“, što je prva Svemirkova pjesma s kojom su me kupili na početku svoje karijere. Tada, a ponekad i danas ih doživljavam kao neki pastirski pop. Neko Bijelo Dugme na sintesajzerima. Neki magloviti miks davnih dana i jeftinih sljedova najnižih strasti. I uvijek me na kraju kupe i obuzmu ma koliko se trsio ostati hladan i intaktan. Ostati iznad toga. Ostati zauvijek zen. Ne ide. Možda nisam tolko dobar.
Marko Vuković ima odličan odnos sa svojom publikom. Minimalno komunicira, a oni ga bez okolišanja provociraju jer svi znaju da će napraviti ono što se od njega očekuje. Možda da jednom pozove i Nives Celzijus te s njom podijeli pozornicu kako bi vidjeli tko je veći baja u selu. Možda bi tada bilo više unterveša na pozornici. Ovako smo vidjeli tek jedne ženske gaće, za koje je Marko pitao jesu li oprane. Potpuno mi je nejasno šta će njemu čiste ženske gaće.
Enivej, koncert je bio zgodno podijeljen za odličnim intemezzom na kojem je pozornica bila u mraku s velikom „Svemirko“ natpisom u pozadini i Commodore/Atari/Zx Spectrum zvukovima koji su nabrijavali publiku. Kratko presvlačenje i tanke crne cvikse na nos, i eto trojca nazad. Još jedan set sjajnih pjesama i pokoja nova. I jedna za koju su rekli da su je napravili jučer. Od tih novih izveli su nam „Kaliforniju“, „Jedinu“ i ovaj zadnji “Po tijelu“. „Karanfile“ s druge strane nisu. Možda je baš to prilika za gorespomenutu Nives.
Službeni dio nastupa trajao je oko sat i pol. Na prvi bis nije trebalo dugo čekati. Drugi je bio malo nevoljkast. Činilo se da se Marku više ne svira. Ali ga je bubnjar „zeznuo“ i ostao na bini. Bas bubanj je prejako dozivao. I tih zatvarajućih „34,5“ je pjesma s kojom najčešće finiširaju svoje nastupe. Tandare već dugo nema u bendu, no to nije više toliko bitna stvar. Ova je pjesma super i bez tog budalastog spota i karate poteza.
Očekujemo nekih albuma u skorašnje vrijeme. Vrijeme je da očekujemo nove stvari. Svemirko se sprema za velike stvari. Veliki bendovi se mogu sakriti iza malog Svemirka. Kako je Svemirko postao relevantan bez previše pojavljivanja u mainstreamu je veće pitanje od svih tajni svemira. Malo iza pomoći smo izašli iz Boogalooa i udahnuli miris grada. Miris grada miriši na samoću. I ženu od vanilije.
