Koncerti

Simple Minds @ Dom sportova

Simple Minds @ Dom sportova

Simple Minds Dom sportova Kada bendovi poput Simple Minds, odnosno nekoć iznimno plodni i popularni, a u zadnje vrijeme nešto manje aktualni, dođu u Hrvatsku, gotovo redovno se mogu čuti i pročitati komentari o životarenju na staroj slavi. Meni je, pak, drago kad takvi bendovi dođu k nama, pa makar i s nekoliko desetaka godina zakašnjenja (iako to nije slučaj sa Simple Minds koji su već nekoliko puta nastupili u Hrvatskoj), pogotovo kad se radi o bendu koji odolijeva vremenu tako dobro kao ovaj, jer je i sastav sinoćnje publike u Domu sportova pokazao da su voljeni od strane nekoliko generacija. Usprkos prehladi koja ih je uhvatila na turneji i bolovima u leđima, radi čega se Jim Kerr šalio na vlastiti i račun benda, koncert su Simple Minds odradili besprijekorno. Da nam nije otkrivena informacija o bolesti, ne bih uopće primijetila da su ičime usporeni, makar su svi članovi benda u petom desetljeću života (osim back vokalistice Sarah Brown koja je surađivala i s Bryanom Ferryjem, Duran Duran i Simply Red i koja je tijekom koncerta nekoliko puta stavljena u prvi plan). Kerr je iznimno simpatičan frontmen koji vrlo lako i nepretenciozno komunicira s publikom. On, Charlie Burchill, Andy Gillespie i Ged Grimes su toliko uigran tim da ne znam tko bi imao zamjerke na njihovu svirku, bez obzira na to što nisam njihov die hard fan i što sam se s nekim pjesmama, moram priznati, susrela prvi puta. Možda mi se baš zato čini da je njihova glazba, bez obzira na to što se radi o hitovima nekih prošlih desetljeća, a i zbog kombinacije žanrova koje su tako lijepo uklopili i stvorili vlastiti stil, još uvijek relevantna i svježa. Najveću reakciju publike izazvali su hitovi „Hypnotised“, „Let There Be Love“, „She's a River“, „Someone Somewhere (In The Summertime)“, čak i „Mandela Day“, a atmosferu su na kraju koncerta Simple Minds do vrhunca doveli s „Don't You (Forget About Me)“ (koja pokazuje i zbog čega je često bitno da pjesma ima lako upamtljiv refren koji može pjevušiti i netko s vrlo malo sluha), „Sanctify Yourself“ i „Alive and Kicking“. Činilo se da ovim veteranima i nije baš dalo otići s pozornice, pa su za izvođenje posljednjih nekoliko pjesama i pristojno tražili dopuštenje od publike. Doista, tko bi im odolio? Publici su u dva i pol sata svirke (uz desetominutnu stanku nakon prvih sat vremena) dali mnogo i, iako mi je ovo prvi susret s njima, nadam se da mi nije i zadnji. Tekst i fotografija: Ana Hotko
Filip Bušić
Filip Bušić

Osnivač portala, urednik, fotograf, novinar, - "Where words fail, music speaks."