Koncerti

Silente zablistao u Tvornici - jer ne primijetiš koliko je glasno dok sve ne zašuti

Silente zablistao u Tvornici - jer ne primijetiš koliko je glasno dok sve ne zašuti

"Jer ne primijetiš, koliko je glasno dok sve ne zašuti", ovim je stihom grupe Silente možda najbolje opisati sinoćnji doživljaj, svojevrsni restart domaće glazbene industrije. Korak po korak, uz puno strpljenja, u najtežim vremenima u povijesti glazbe, usred trećeg vala pandemije, oni su zablistali na pozornici Tvornice kulture, na drugom valu uzlazne putanje njihove uspješne karijere.

Nevjerojatan povratak uz rasprodani koncert, doduše, za samo 190 sretnika, koji bi se u staronormalnim okolnostima vjerojatno održao u rasprodanom Domu sportova. Jer, uz tri nove pjesme koje najavljuju njihov četvrti studijski album, nastavili su nizati hitove na jedinstvenu bisernu ogrlicu njihova opusa, koje su još jednom potvrdile kako se radi o pravom glazbenom fenomenu domaće scene kakav nije bio viđen u proteklih skoro pa već dvadesetak godina. 

Pet mjeseci je prošlo od posljednjih pokušaja organizacije koncerata u Hrvatskoj od kojih su mnogi, za razliku od nekih drugih branši, tj. vrsta javnih okupljanja, često bili okarakterizirani neprikladnima, a organizatorima su bezdušno uručene kazne, premda su sve epidemiološke uvjete u potpunosti ispunili. I dok se s dvostrukim standardima suočavamo i dan danas, tračak nade počeo se nazirati, pa čak i za sve nas koji duhovnu obnovu tražimo i dobivamo u koncertnim dvoranama. 

Samo 190 u kapacitetu za 2200 ljudi s ekonomskog aspekta izuzetno je neprofitabilno, no zato su Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Hrvatska glazbena unija dali određen financijski doprinos kako bi se ovakva događanja ipak mogla održati. Trenutno je na snazi odluka, tj. preporuka, da se kulturno-umjetničke manifestacije na zatvorenom mogu održati uz prisustvo najviše 250 te da je za svakog posjetitelja potrebno osigurati 4m2 prostora. Tako je i sinoć u Tvornici razmak između stolica bio poprilično velik, po slobodnoj procjeni možda čak i veći od granice dopuštenog. Sigurnost na prvom mjestu. Publika pod maskama, napeta na svojim mjestima, jer ustajanje i plesanje, nažalost, još uvijek nije dozvoljeno. No, pogled na pozornicu bio je ono što smo dugo vremena čekali - uobičajeni koncertni program bez imalo modifikacija. 

Uistinu je teško bilo odoljeti trenutku, ne ustati i zaplesati već na prvoj pjesmi, jer energija koju nosi ekipa iz Silente zarazna je, dinamična i iznimno pokretačka. Posebice kada su udarili "Svilu" pa "Tercu". U tom je trenutku bilo jasno da se baš svatko iz publike u sebi zapitao: "Kako sad, što sad?", prepun elana, ponesen predivnim emocijama koje su dopirale s pozornice. Bio je to prijelomni trenutak i za bend i publiku, kada su se svi u potpunosti prilagodili na nametnute uvjete. Ovacije su bile toliko glasne da se činilo kao da je Tvornica ponovno do posljednjeg mjesta ispunjena, što je bio dodatan vjetar u leđa bendu, ohrabrenje da još jednom na pozornici ostave posljednji atom snage. I kada je Tibor počeo prepoznatljivo poskakivati, bilo je jasno da su sada svi ponovno u elementu, u paralelnoj dimenziji koju daje glazba uživo, koja omogućuje odmak misli od čudne i nepredvidljive svakodnevice. 

Pružili su fantastično putovanje kroz tri albuma, čije stihove od prvog do posljednjeg je znao baš svatko u publici, pa je tako na "Pjesmi koju sama sebe mrzi" publika nadglasala bend, dok ni kod izvedbe novog hita "Mene moje uši lažu" nije bila nimalo tiša. Ovo je jedan od uistinu rijetkih domaćih bendova koji ima vjernu publiku koja izuzetno dobro poznaje svaku pjesmu, a nekako najviše obožava "skrivene dragulje" albuma koji su stekli veliku popularnost, kao predivna balada "Noćas ona nije ona" ili "Dragi, vjerujem u sve". Danas poprilično tradicionalan pristup konzumiranju glazbenog sadržaja, reklo bi se, no uvijek i zauvijek najljepši i najispravniji. Opet, rijetki su bendovi kojima je skoro svaka pjesma pun pogodak, savršen spoj ljepote zvuka i poezije, ujedinjenih u ljubavnoj sreći ili češće, boli. 

Posebnu eleganciju ovoj estetici lijepog zvuka davale su Doris, predivnim, zrelim baršunastim glasom kojeg se nije ustručavala osloboditi cijeli njegov raspon; te violinistica Ivana koja izuzetno elegantno i precizno izvodi duge note koje u svakoj baladi impresivno naglašavaju romantičnu sanjivost. 

Sat i pol svirke prošao je u trenutku, nakon čega je uslijedilo nešto što je često na novonormalnim koncertima neuobičajeno - bis. Glazbeni doživljaj tako je bio kompletan, a publika pod maskama u "sjedećoj ekstazi". 

Led je uspješno probijen, sada korak po korak dalje. Povratak na staro još uvijek je nepredvidljiv, zasigurno će biti veoma težak, no želja za glazbom uživo ipak je jača od svega. 

dr.sc. Maja Trstenjak
dr.sc. Maja Trstenjak

Glavna urednica portala Sound Report