photo: Mogwai, credit: Zvonimir Bregeš
Mogwai, Kathryn i muzikalnost kišovitih keltskih koncerata
17.09.2025. 18:42
Prvo pravilo pravog domaćina jest da se gosti osjećaju kao kod kuće. Izgleda da više sile drže do dobrih starih tradicija pa su se smilovale jučerašnjim izvođačima. Dok je prošlih dana vrijeme bilo (relativno) ugodno i sunčano, na dan koncerta dočekalo nas je maglovito, kišovito i nadasve ljigavo ozračje koje je zasigurno godilo škotskom senzibilitetu. Osim već poznatog post-rock sastava, Mogwai je ovaj put popratila i sunarodnjakinja Kathryn Joseph. Dakle, dame prednost.
U mnogo manjoj postavi, Kathryn nastupila je povodom objave petog albuma u zadnjih 10 godina. U jednu ruku tek, a u drugu već, a u krajnju apsolutno nebitno. Svemu je pristupila s puno entuzijazma i energije, nužnih faktora bilo kakvog nastupa. Bliskija više po nacionalnosti nego po žanru, repertoar joj je bio ispunjen s dovoljno zanimljivih melodija da bi zainteresirao one prisutne. Zvuk prožet elektropopom i melankolijom ostavio je upečatljiv trag te stvorio ugodnu, pomalo sablasnu atmosferu koja je postepeno mamila publiku, kako u prostor, tako i u ambijent. Prvi dio materijala bio je podosta suzdržan i opušten prije negoli je ubacila fletne, skoro plesne ritmove te pokazala da i ona voli varirati – naravno, na pozitivan način. Taman je poslužilo za opuštanje publike i podizanje energije, osobito onima koji nisu ponijeli kišobran. Dvorana se već solidno popunila kad je okončala svoj dio večeri. Kvalitetno odrađeno, doprla je do ušiju mnogih, a možda našla i pokojeg novog pristašu. Vrijeme će pokazati, a i prodaja albuma.
Nakon kratkog predaha, malo kašnjenja i čik pauze – nedozvoljene, ali i nehotične – imali smo što za vidjeti. Tonsku probu! Ok, ajd, pojavili su se i članovi benda. Neupadljiva, skoro flojdovska stila, uvijek su bili poznatiji po zvučnom izričaju nego modnom. Onda ne čudi da je, baš prikladno, zvuk i bio pod pomnim okom – bolje rečeno uhom? – publike. Samim izvođačima nemam ništa za prigovoriti, ali zvuku… Naime, početak je malo pokvario tonski miks, a i gitarist – jedan od – imao je tehničkih poteškoća, ali su sve ubrzo izgladili i prepustili nas daljnjoj uživanciji. Zvuk je u načelu bio dosta dobar, do trenutaka kada i nije. Zadržani tonovi dosta su znali testirati krajnje granice ozvučenja, osobito na basu, pa je opći dojam pomalo patio. Kad je sve funkcioniralo, ravnoteža je bila u redu, ali kad nije, itekako je zasmetalo. Tvornica nije koncertna dvorana za klasiku, ali ipak je zahvalan prostor za alternativne izvođače što se tiče ozvučenja. No, čak ni ona nije svemoguća ako posao nije odrađen kak spada.
Iako se znao čuti pokoji prigovor, publika se nije pretežno zamarala takvim „detaljima“, već je radije ostala u konstantnom transu kvalitetno odrađena repertoara. Atmosfera se odavno zagrijala, roba posušila, a kiša pala u zaborav. Naravno, nije sve vječno pa su večer u nekom trenutku morali privesti i kraju. Ta ipak su dečki u godinama. Ajd, barem nisu glazbeno podbacili pa su nakon (standardno) kratke pauze izveli „Ritchie Sacramento“ – čemu inače poanta izbacivanja novih albuma i singlova ako ih nećeš uživo izvoditi? – a za sam kraj „Mogwai Fear Satan“
Unatoč tonskim kiksevima, koncert je ispao dobar. Pomalo kratak, ali bolje je znati mjeru, nego razvući i dojaditi i publici i sebi. Ovo je bio solidan kompromis. I njima taman, a i nama.
