Koncerti

Nadrealna Berlinska filharmonija ispisala glazbenu povijest u Lisinskom

photo: Berlinska filharmonija, credit: Monika Rittershaus

Nadrealna Berlinska filharmonija ispisala glazbenu povijest u Lisinskom

Najbolji simfonijski orkestar na svijetu. Kod nas doma. Može li više i bolje od ovog? Pa baš i ne, barem ne u ovom univerzumu u kojem je Berlinska filharmonija vodeći i najtraženiji orkestar. Prepun zvjezdanih članova, svjetski popularnih solista koji zajedno zvuče prilično nadrealno, gotovo nestvarno.

Glazbena vizija njihovog umjetničkog ravnatelja i šefa dirigenta Kirilla Petrenka čudesna je u svom zvuku i tišini, ultimativni doživljaj savršenstva u strukturi i emociji.

Ovo su uistinu rijetki trenuci koji pišu povijest glazbene umjetnosti u Hrvatskoj, a posebice su važni kada se dogode u najtežim trenucima glazbene industrije koja je nakon dvije godine pandemije na koljenima, no još uvijek snažna i optimistična. Gostovanje Berlinske filharmonije trijumf je i same Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog koju je, za razliku od ostalih svjetskih hramova glazbe, osim pandemije, zadesio i potres zbog kojeg je djelovanje dugo bilo nemoguće i uz sve restrikcije.

Zato došao trenutak da ponovno sve zablista baš onako kako treba i kako je oduvijek bilo, uz jedan slatki dodatak - bili smo glazbeno središte svijeta.

Berlinska će filharmonija uvijek s pozornice iznjedriti ono najbolje i dati svoj prepoznatljiv potpis i šarm, bez obzira kakvog se repertoara uhvati. Stoga je sinoć odlučila zagrebačku publiku počastiti s dva djela suvremene klasične glazbe i jednim romantičarskim klasikom.

Večer su otvorili Photospisom, preludijem za veliki orkestar Brenda Aloisa Zimmermanna, na koji se nastavila Prva simfonija Witolda Lutosławskog.

Prvi dio koncerta tako je bio obilježen napetošću i dramatičnošću, nadovezanom na nevjerojatnu preciznost. Komunikacija u ovom orkestru nevjerojatna je, zbog čega se dobiva jedna nova razina doživljaja djela, teatralna i iskrena, opet toliko pristupačna i prepuna topline za koju je bio zaslužan i sam ambijent Lisinskog.

Na svom su Instagramu nekoliko sati ranije filharmoničari objavili kako im je na turnejama se najteže privikavati na nove prostore. Naša im je dvorana poželjela najljepšu dobrodošlicu, jer, kao da je zvuk njihovih instrumenata oduvijek ovdje. Toliki sklad, tolika ljepota elegancije najuzvišenijih emocija koje u ljudskoj duši može izazvati samo glazba.

Gradacija koju Petrenko postiže, oblik zvuka koji dobiva od svakog člana orkestra, obraćajući jednako pažnju na sve ono zapisano između redaka, posebice između nota. Trenuci tišine koji govore ponekad više i od samog tona daju kompletnu sliku koja je posebno bila inspirativna u drugom dijelu koncerta kada su izveli Drugu simfoniju u D-duru, op. 73. Johannesa Brahmsa. Predivne melodijske sekvence prepune elegancije, pastoralnoj melankoliji suprotstavili su oštrinu i čvrstoću, a sve je eskaliralo u posljednjem stavku u kojem su preokrenuli realnost, zbog čega su glasni usklici oduševljenja u publici bili u potpunosti opravdani i očekivani.

Navikli su na gromoglasne aplauze u svakom kutku svijeta, no zagrebačka publika ih je vidno razoružala svojim iskrenim oduševljenjem zbog čega ih je teškog srca pustila s pozornice nakon dva sata glazbene čarolije u kojoj baš svaka nota zvuči savršeno i pogađa direktno u srce, sjeda u kutak duše baš ondje gdje pripada.

Ne, ovo nije bila samo tehnički najbolja izvedba klasične glazbe, ovo je kompletan i nadrealan doživljaj, emotivno putovanje, potpuno, duhovno i fizičko proživljavanje svakog trenutka u toplini vlastitog doma, naše dvorane Lisinski kojoj će se, nadamo se, Berlinski filharmoničari što prije vratiti.