photo: Laibach, credit: Filip Bušić
LAIBACH »OPUS DEI« 2024. – fascinantan način spajanja prošlosti i sadašnjosti
07.10.2024. 21:42
Slovenski glazbeni kolektiv Laibach, sinoć je, 5. listopada 2024, u zagrebačkom klubu Boogaloo predstavio reizdanje svoga kultnoga album »Opus Dei« (1987), čime su još jednom pokazali zašto ih se smatra pionirima industrial rocka, konkretno martial industrial pravca.
Laibach su jedna od najvažnijih slovenskih, europskih, a može se reći i svjetskih glazbenih grupa. Već osamdesetih godina XX. st. prešli su stroge granice glazbene percepcije tvrdim, beskompromisnim zvukom koji je bio istovremeno poznat i inovativan, šokirajući glazbenu scenu 1980-ih svojim konceptom »retroavangarde«.
Iako su u kolovozu ove godine nastupili u Puli, a dan ranije (4. listopada) u Splitu, također u sklopu turneje, uz Boogaloo (nekadašnji RANS Moša Pijade) vežu ih posebna sjećanja na provokativne nastupe 1982. (posljednji nastup s pjevačem Tomažem Hostnikom) i 1983. na 12. muzičkom biennalu Zagreb, što je rezultiralo zabranom uporabe imena Laibach i njihove pojave u javnosti.
Od osnutka njihov je rad bio obilježen snažnim utjecajem industriala i elektronske muzike, kao i radikalnim političkim stavovima koji su često izazivali kontroverze, a danas, gotovo pola stoljeća kasnije, ostali su fascinantan fenomen, prepoznatljiv po svojoj politički nabijenoj multimedijskoj umjetnosti i cijenjen zbog svoje visoke umjetničke vrijednosti. U vrijeme globalnih političkih promjena, reizdanje albuma »Opus Dei« dolazi u posebno prikladnom trenutku, naglašavajući trajan utjecaj benda, koji se etablirao kao sveobuhvatno umjetničko djelo koje spaja glazbu, vizualnu umjetnost, kazalište i performans.
Album »Opus Dei« središnji je dio njihove trenutne turneje i smatra se najvažnijim djelom kolektiva Laibach, kojim su stvorili provokativnu umjetničku formu ukorijenjenu u postmodernizmu.
Kako bi »Opus Dei« zvučao da ga je Laibach snimio 2024. zagrebačka publika imala je priliku sinoć saznati. Naime, kolektiv je revidirao svoj album iz 1987. kako bi proizveo kolekciju novih verzija svojih pjesama, koje će se moći čuti i na dvostrukom vinilu i CD-u »Opus Dei Revisited«, koji će biti objavljen za Mute records 13. prosinca 2024. Prvi disk dvostrukoga LP/CD-a prerada je samoga Laibacha, prvotno izrađena, a zatim dorađena za njihovu trenutnu »Opus Dei« turneju, dok drugi disk donosi originalni remiks albuma producenta Rica Conninga.
Od samog početka koncerta Laibach je bombardirao publiku nizom slika na videozidu – uništeni gradovi, rat, vojska, političke »ikone« poput Tita – uglavnom u crno-bijeloj tehnici, što je dodatno pojačalo uznemirujući, ali umjetnički vrijedan dojam. Ova vizualna navala, u kombinaciji s njihovim prepoznatljivim zvukom, stvorila je intenzivnu atmosferu koja je odmah privukla publiku. Posjetitelji, uglavnom stariji fanovi, nisu dobili priliku čuti »Opus Dei« u cijelosti. Umjesto toga, bend je izvodio odabrane pjesme s albuma pomiješane s kompleksnijim skladbama iz njihove karijere. Bilo je to kao da ste uhvatili djelić sna, koji je potom nestao u zaboravu. Iako je već poznata uobičajena praksa Laibacha sviranje novoga albuma u cijelosti, zatim točno odmjerenih petnaest minuta pauze, nakon čega slijedi vrlo drugačiji drugi dio i bis, za ovu turneju kolektiv je promijenio redoslijed jer »Opus Dei« nije novi materijal, već njihov najpoznatiji album s hitovima. Stoga su atmosferu izgradili prema popularnijim klasicima, čime je koncert predstavljao svojevrsnu rekapitulaciju njihovoga dosadašnjeg opusa.
Na početku su samo četiri člana (sintesajzeri, gitara i bubnjevi) stupila na pozornicu velike dvorane, prikladno svirajući uvodnu pjesmu Vier Personen s albuma »Nova Akropola« (1986), u svojoj osvježenoj verziji, koja je publici, u kojoj je zasigurno bilo mnogo fanova koji nisu pratili bend već neko vrijeme ili ga nikada nisu vidjeli uživo, pružila dobar uvid u glazbeni raspon benda, jer je pjesma prelazila iz početnog militarističkog tona u glađe elektronske dionice, čak i u divlji jazz kaos. Uslijedila je stvar Država s albuma »Laibach« (1983), dok im se pri stvari Boji s albuma »Vstajenje v Berlinu« (1984) na pozornici pridružio i Milan Fras. Prvi čin koncerta nastavile su stvari s prvih albuma (Mi kujemo bodočnost s »Laibach«, 1985), među kojima se, kao balansiranje između prošlosti i sadašnjosti, našla i stvar Smrt In Pogin s fantastičnog albuma »Sketches of the Red Districts« (2023), ali i Anti-Semitism s »WAT« (2003). Bila je to zanimljiva selekcija koja je balansirala između opskurnoga i pristupačnoga jer je Ballad of a Thin Man Boba Dylana (s albuma »An Introduction To«, 2012) ponovno ušla na set listu te na kojoj se Frasu pridružila vokalistica Donna Marina Mårtensson. Brat moj (s »Laibach«) u pozadini je bio ilustriran vizualima sastavljenim od iskrivljenih isječaka jugoslavenske propagande, ali i filmova Leni Riefenstahl. Prvi set završio je s Alle gegen Alle s »NATO« (1994), nakon čega je uslijedila već spomenuta stanka i stvari s »Opus Dei«.
Drugi čin započela je pjesma Leben heißt Leben / Life is life, dok se na pozadini okretala svastika od sjekira. Uslijedio je gotovo cijeli album »Opus Dei«, no nešto drukčijim redoslijedom od studijskoga. Novo tretiranje njihovih poznatih »novih originala«, temeljenih na djelima bendova Opus i Queen, kao i njihovih vlastitih skladbi koje iskrivljuju glazbeni zeitgeist kroz prizmu totalitarne simbolike i ratne retorike, nije bilo toliko radikalno kao revidirane verzije njihovih ranijih stvari. Dok su pjesme s debitantskog albuma »Laibach« i »Nova Akropola« bile potpuno dekonstruirane i nanovo izgrađene, »Opus Dei« očito nije zahtijevao takvu potpunu transformaciju. Dakle, čak i ako su ton, intenzitet i instrumentacija odstupali od studijskih snimki ili ranijih izvedbi uživo – aranžmani su ostali jasno prepoznatljivi, bilo da su u pitanju hitovi poput Leben - Tod ili Geburt einer Nation ili pak apstraktnije pjesme poput The Great Seal ili F.I.A.T. Iako je ovo bio koncert hitova, koji je prigrlio zvučne boje i mogućnosti sadašnjega Laibacha, u vremenima u kojima je uspon nacionalizma, post- i neofašizma u Europi postao očit, ovaj je opus suvremeniji nego ikada i ne može ga se promatrati ništa drugo doli izjava protiv navedenoga. U kombinaciji s mračnim pokretnim slikama iz rata i sporta koje su neprestano treperile ekranima, središnji dio koncerta stvorio je brutalnu realističnu atmosferu aktualne svjetske geopolitičke situacije. Ovo morbidno, fatalističko raspoloženje pokušao je popraviti bis šaljući poruke mira i ljubavi sa stvari The Engine of Survival (»The Engine of Survival«, 2023), nakon koje je uslijedila obrada Jeanne Moreau s Each Man Kills The Thing He Loves, kao i I Want To Know What Love Is benda Foreigner. Donna Marina Mårtensson poticala je publiku da pjeva i plješće, što je snimano uživo s pozornice i projicirano na videozid. U euforičnom pljeskom ispraćenom bisu, publici, koja je »blaženo« uživala, distancirajući se (privremeno) od ratnih strahota, kolektiv je pripremio još jedan završni protuudar te ih suočila s ultramračnom verzijom već zlokobne pjesme Billie Holiday Strange Fruit iz 1939. Iako to nije bila prva protestna pjesma, bila je prva pjesma koja je eksplicitnu političku poruku unijela u arenu zabave. Cijeli šareni iluzorni svijet srušio se kada su se apokaliptične slike iz ratnih zona pokazale na videozidu u okrutnoj sporosti i jasnoći. Iz Gaze, Harkova ili Bejruta? Nije se moglo jasno prepoznati, za razliku od poruke koncerta Laibacha da su užas i patnja globalni i univerzalni, što su se cijelu večer trudili pokazati.
Laibach je održao koncert za pamćenje, zapalivši iskru u srcima prepunoga Boogalooa – gotovo je nemoguće pronaći osobu koja je s koncerta otišla razočarana ili tek uz djelomičnu satisfakciju. Koncert je ponudio energičan, intenzivan i vizualno upečatljiv show, koji je besprijekorno spojio Laibachov prepoznatljivi umjetnički pristup s njihovom političkom porukom. Umjesto rezimea najjednostavnije je reći da Laibach treba doživjeti. Iskustvo ne mora nužno uvijek biti ugodno, ali je svakako bilo nezaboravno, pruživši jedinstveno putovanje kroz naslijeđe benda, istodobno donoseći svježu perspektivu njihove umjetničke vizije.