Chui kao „kolektivni heroj“ protiv vremena – Trijumf improvizacije u Močvari
09.02.2026. 00:02
Partija karata četvorice prijatelja (Tonija Starešinića, Vojkana Jocića, Ivana Levačića i Konrada Lovrenčića) biva naglo prekinuta: vani počinje padati fluorescentni, otrovni snijeg. Ovaj bi se opis bez poteškoća mogao primijeniti i na skladbu „Sporo paljenje“, kojom započinje posljednji album benda Chui „Do zvijezda“, a koja je ujedno obilježila početak njihova prvoga nastupa u zagrebačkoj Močvari 5. veljače 2026.
Postupno građenje napetosti, prepune obrata i nabijene rijetko čujnim intenzitetom i atmosferom, u širem se kontekstu moglo primijeniti i na čitav koncert. Na nju se nadovezala skladba „Svemir ima novi pozivni“, u kojoj je virtuoznost ponajboljega hrvatskoga saksofonista Vojkana Jocića došla do izražaja, postupno se razvijajući iz skladbe u skladbu. On ne svira saksofon, već njime upravlja prostorom, uvlačeći publiku u svoj osobni svijet u kojem vrijeme prestaje postojati.
Chui su se izvedbom u Močvari odlučili prepustiti kreativnosti, suprotstaviti se vremenu i svom dosadašnjem stvaralaštvu dati dodatnu dozu lakoće, skladnosti i bezvremenosti te istodobno zacementirati vječnost u umjetnosti. Neprekidnim kombiniranjem brzih ritmova i neobičnih akorda, usklađenih s izmjenom snažnih i suptilnih tonova tenor saksofona Vojkana Jocića, bariton saksofona Mihaela Györeka i trombona Luke Žužića, kao proširene brass sekcije benda, slušatelje su vodili u glazbenu ekspediciju kroz manje poznate dijelove njihova opusa – od skladbi s prvoga albuma „Chui“ (2012) preko „Iz kapetanova dnevnika“ (2019) do „Zagreb – Berlin“ (2022) – sve upakirano u jednostavnost i prirodnost sinergije glazbenika.
Evidentna sinergija glazbenika, prožeta pitkom, ali slojevitom glazbenom poetikom, držala je publiku na rubu iščekivanja novih iznenađenja. Upravo je element neizvjesnosti pridonosio snazi glazbenoga doživljaja jer je briljantno oblikovana, gusta atmosfera podsjećala na čitanje napetoga romana u kojem se strepi hoće li svaka nova stranica donijeti i novi obrat. Kako se koncert razvijao, postajalo je jasno da je povratak u stvarnost nemoguć te da je potpuna asimilacija u chuievski glazbeni svijet neizbježna.
Scenarij u Močvari bio je besprijekorno razrađen. Uigranu ritam sekciju, koju čine Ivan Levačić na bubnjevima i Konrad Lovrenčić na bas gitari, krasili su precizni grooveovi, iznimna usklađenost i suptilna dinamika. Upravo su Konradov bas i Ivanova poliritmija bili pokretači chuievskoga kretanja glazbene tektonike ploča u Močvari. Impresivna brass sekcija, korištenjem složene strukture i raskošnih kompozicija, donosila je kompleksniji, ali istodobno čišći zvučni doživljaj. Iskustvo stvarnosti mijenjalo se iz trenutka u trenutak, balansirajući između apstrakcije i surove realnosti.
Dijalog između Vojkanova tenora, koji se publici obraćao gotovo ljudskim jezikom, i dubokoga, baritonskoga uzemljenja Mihaela Györeka stvarao je oprečnost koja se protezala od nebeskih visina do turobnih dubina. Uz trombon Luke Žužića, brass sekcija nije zvučala kao pratnja, već kao konzistentna konstrukcija. Njihova isprepletenost s perkusionistom Nenadom Kovačićem pridonijela je gotovo zornom oslikavanju zvuka. Promatrati Vojkanovu sposobnost transformacije graničilo je s nadrealnim – u jednom je trenutku bio stup brass sekcije, gradeći zvučni zid, da bi već u idućem iskočio u prvi plan i vlastitim soliranjem taj isti zid pretvorio u prašinu.
Živa, gotovo opipljiva sinergija Ivana Levačića i Nenada Kovačića bila je više od pukoga ritma; činila je precizni mehanizam koji je Močvaru pretvarao u unutrašnjost goleme, pulsirajuće cjeline. Nenadove perkusije dodale su „gurtuovsku“ organsku teksturu, ispunjavajući svaki međuprostor koji bi bubanj ostavio praznim. Zajedno su djelovali poput „kolektivnoga heroja“, nalik Eternautovu svijetu u kojem pojedinac ne može opstati sam, gurajući priču naprijed kroz sve neprohodne zvučne terene.
Toni Starešinić, poput inovativnoga Johna McLaughlina za klavijaturama i jednako nezasitan u potrazi za novim zvukovima, držao je koordinate toga putovanja čvrsto u svojim rukama, poput sile gravitacije koja sprječava da se ova glazbena ekspedicija raspadne u svemirskom vakuumu.
Umjetnički izražaj doveden do savršenstva isključivao je svaku pomisao na fragmentaciju cjeline, a kamoli na njezin pokušaj jer je svaka nova „stranica“ nagovješćivala skoru kulminaciju radnje. „Eternautova tema“ predstavljala je vrhunac koncerta, ali i ključnu točku u kojoj je neizvjesnost došla do svojega razrješenja. Malo je bendova sposobnih dekonstruirati sami sebe, svjesno razgraditi vlastiti stil i to usred komercijalnoga uspjeha, što je znak istinske umjetničke hrabrosti.
Iako je skladba započela u prepoznatljivom obliku, s nje se postupno skidao sloj po sloj, sve dok nije ostala ogoljena do svoje hladne, čiste srži – uz Tonija na klavijaturama, kao povratak u prvobitno stanje njezina nastanka. Ta izolacija bivstva skladbe reflektirala se i na samu dvoranu, koja je djelovala kao prostor odvojen od vanjskoga svijeta.
U Tonijevoj izvedbi osjećala se preciznost Billa Evansa, njegova prozračnost akorda i izniman osjećaj za tišinu. Dojam je bio kao da glazba ne pripada publici, već njegovoj introspekciji, no upravo je ta nedokučivost privlačila slušatelje željne barem fragmentarno proniknuti u njegov unutarnji svijet. Budući da se radilo o kolektivnoj improvizaciji svih glazbenika, namjera izazivanja reakcije publike bila je jasna – i uspješno ostvarena.
U igru se postupno uključio i Vojkan Jocić, a međuigra klavijatura i saksofona označila je povratak iz apstrakcije u formu. Vojkan nije koristio saksofon samo kao solo instrument, već kao produžetak Tonijevih sintetičkih tekstura, što je djelovalo kao posveta zlatnom dobu jazz fusiona i estetici Weather Reporta. Sloj po sloj uključivali su se i ostali instrumenti, dodajući premaz sigurnosti i ritma, ponovno pretvarajući krhku temu u prepoznatljivu, snažnu cjelinu.
Dekonstrukcija skladbe i njezino ponovno sastavljanje nisu bili samo čin improvizacije, već i demonstracija moći „kolektivnoga heroja“. To se odnosi i na (proširenu) postavu Chuija, u kojoj je svaki glazbenik virtuoz svoga instrumenta, ali i na njihovo djelovanje izvan okvira ovoga benda, kroz brojne projekte u kojima sudjeluju.
Koncert je završio bisom koji su izvela četiri junaka s početka priče – skladbom „First of All“.
Dojam koji je ovaj neuobičajeni, ali izvanredni koncert Chuija ostavio možda je najbolje opisati riječima Andreja Tarkovskog: „Ne možemo shvatiti cjelovitost svemira, ali poetska slika može izraziti tu cjelovitost“. Upravo se tako doimao i Chui – kao organski, pulsirajući svemir koji se neprestano širi.
