Glas, bas i ritual – Richard Bona Quintet i pitanje identiteta zagrebačke jazz scene
07.12.2025. 01:29
Jazz je glazba trenutka, ali istodobno i glazba kontinuiteta. Nije slučajno da se najveći jazz koncerti pamte ne zato što su bili savršeni, već jer su se dogodili na pravom mjestu u pravo vrijeme. Zagreb je 24. studenoga 2025. ponovno udahnuo dah vlastite jazz tradicije. U organizaciji JazzHR-a i Francuskoga instituta, u rasprodanom Zagrebačkom kazalištu mladih nastupio je Richard Bona sa svojim kvintetom, dok je večer simbolično zaključena koncertom Jazz Continuo u, samo za tu prigodu otvorenom, BP Clubu.
Bio je to programski potez koji se, možda i najjasnije u posljednjih nekoliko godina, ukazao na važnost održivoga jazz kontinuiteta u gradu, ali i na Zagreb Jazz Fair koji je imao ZKM kao epicentar, BP Club kao produženu ruku noći, Boška Petrovića kao okosnicu jednoga identiteta koji se nikada nije sasvim ugasio.
Richard Bona i Hrvatska već dugo vode svoj mali dijalog. Od živopisnih opatijskih noći 2006. i 2017, preko 20. Međunarodnih dana jazza u Lisinskom 2010. i rasprodane Tvornice kulture 2019, Makarska Jazz Festivala i 31. Jazz Timea Rijeka 2022. do njegovih nastupa s Jazz orkestrom HRT-a u Dubrovniku 2021. i 2025. – čini se da je naš prostor postao jedna od konstanti Bonina itinerara. Poprilično postignuće za zemlju čija jazz infrastruktura često ovisi o pojedincima, a ne o sustavu.
U ZKM-u ga je ove godine dočekala rasprodana dvorana i publika koja zna što očekivati – komunikaciju, improvizaciju, humor, vokalne minijature i barem jednu posvetu Jacu Pastoriusu. Sve se to i ostvarilo. Ono što se nije dogodilo – i što je zapravo bilo osvježavajuće – jest pokušaj da se koncert pretvori u senzaciju. Bona je došao izvesti ono što najbolje čini – provesti publiku kroz glazbeno putovanje koje je ponekad ozbiljno, ponekad razigrano, često neujednačeno, ali uvijek autentično. Sposobnost da besprijekorno spaja žanrove i stvara potpuno jedinstven zvuk svjedoči o njegovom ogromnom talentu i predanosti svom zanatu. Njegov bend – Guido Della Gatta, Nicolas Viccaro, Michael Lecoq i nevjerojatno sugestivan trubač Alex Herichon – funkcionirao je kao stabilan okvir u trenucima kad je Bonina naracija preuzimala glavni fokus. Herichon je bio možda i najjasniji glas večeri, s tonom koji je donosio čistoću i dinamiku koja je nadživjela većinu improviziranih vokalnih pasaža.
Glazbeni vrhunac večeri bila je izvedba skladbe „Teen Town“, kao posveta Jacu Pastoriusu, koji je ujedno i ključ Bonine biografije. Upravo ga je Pastoriusova pjesma „Portrait of Tracy” uvela svijet jazza i navela na istraživanje električnoga basa, što je rezultiralo razvojem hibridnoga glazbenoga stila koji spaja jazz, funk i afričke zvukove. Bona osvježavajućom prirodnošću eksperimentira sa svim vrstama stilskih fuzija, no nikad ne zvuči umjetno ili izvještačeno. Priča o tome kako je otkrio Pastoriusa i počeo svirati bas već je dio njegova koncertnoga folklora te je izrečena ponovno, ovaj put s posebno toplim prizvukom, možda zato što je Zagreb jedan od gradova u kojem publika razumije tu referencu bez pojašnjavanja.
Uz nove glazbene fragmente, uključujući i osvrt na ovogodišnji singl „Piel Canela”, Bona je još jednom potvrdio da je priča jednak dio njegova izraza kao i glazba. To je za dio publike prednost, za neke mana; no činjenica jest da je to njegov osebujni format koji gradi godinama te koji mu omogućuje da ostane pristupačan bez obzira na virtuoznost koju nesporno posjeduje. Iako je osobna percepcija koncerta uvjetovana ukusom i očekivanjima, svaki je Bonin nastup jedinstven i dojmljiv te, bez obzira koliko su visoka očekivanja, Bona eventualno može iznenaditi, no nikoga neće ostaviti ravnodušnim niti razočaranim.
Na Boninim koncertima uvijek se odvija dvostruka igra – glazbenika i zabavljača. Glazbenika koji je odavno prepoznat po svojoj izvanrednoj virtuoznosti kao basist te posjeduje sposobnost spajanja različitih glazbenih utjecaja, čime pomiče granice žanra stvarajući zvučno putovanje koje govori o njegovoj glazbenoj baštini, ali i o modernom, globalnom zvučnom krajoliku. Njegovo istraživanje zvuka i osjećaja izravno komuniciraju sa slušateljevim unutarnjim „ja”. U ulozi zabavljača njegov privlačan i uvjerljiv narativ daju osjećaj spoznaje tko je osoba iza iznesenih činjenica, čime izvedba dobiva dodatnu težinu te se urezuje u sjećanju publike.
Publika je aktivni sudionik njegovih izvedbi osjećajući da improvizacija ima smisla. Suština jazza leži u improvizaciji, važno je biti prisutan, otvoren i spreman prepustiti se trenutku jer se ljepota često skriva upravo u slobodi izraza. Jazz je umjetnost koja istodobno zahtijeva i spontanost i strukturu; kao život koji želi biti slobodan, ali zna da bez okvira postaje kaos.
Koncert Richarda Bone nije bio „povijesni događaj“ u onom mitskom smislu, niti je pretendirao to biti. No bio je podsjetnik da glazbena scena – kao živi, aktivni ekosustav izvođača, publike, kritike i industrije – itekako ovisi o održavanju smislenoga konteksta u kojem funkcionira i u kojem se prepoznaje njezina vrijednost. Stoga je ta večer bila važnija od vlastite estetike – imala je strukturu, sjećanje i cilj. No možda upravo u tome leži najveći paradoks – koncert svjetskoga putnika i vječnoga nomada skrenuo je pozornost na činjenicu da je Zagreb prožet višedesetljetnom jazz tradicijom.
Između ad hoc inicijativa pojedinih glazbenika i formaliziranih festivalskih programa, zagrebačka jazz scena posljednjih godina traži svoj identitet – upravo onu sintezu spontanosti i strukture koja sam jazz čini prepoznatljivim. JazzHR-ova večer bila je rijedak trenutak u kojem se činilo da su se improvizacija i struktura nakratko pomirile.
To je ključni razlog zbog kojega ovaj koncert vrijedi zapisati – ne kao hvalospjev, već kao svjedočanstvo da grad može imati jazz puls ukoliko se netko uporno trudi vratiti ga.
Jazz je rijetko kada samo glazba. Češće je to konstrukcija prostora, vremena i publike koja mora biti spremna prihvatiti nešto što nije posve predvidljivo. Tako je i zagrebački koncert Richarda Bone funkcionirao manje kao standardni koncert, a više kao rekonstrukcija jedne scene koja je kroz desetljeća više puta morala dokazivati da postoji.
Večer nije bila značajna isključivo zbog Bone, ključan je bio kontekst, prostorno evocirajući Zagreb Jazz Fair kao najplodnije razdoblje suodnosa hrvatske i globalne jazz scene. JazzHR je, pod umjetničkim vodstvom Borne Šercara, prvi put nakon dugo vremena pokušao vratiti jazz geografiju Zagreba – spojiti ZKM i BP Club, dva mjesta koja su na prijelomu stoljeća definirala scenu. Povratak BP Cluba, makar i simboličan, nosi težinu koju publika itekako osjeća. Nedvojbeno je da Zagreb treba imati jazz klub, što je ova večer otvoreno artikulirala.
Jazz Continuo, ansambl posvećen Boški Petroviću, nastupom u BP Clubu vratio se u prostor koji je desetljećima bio križište domaće i međunarodne jazz scene te inkubator novih glazbenih generacija, čime je dočarao ton glazbene tradicije koju grad ne bi smio zaboraviti.
Šercar je jasno u program ugradio ideju o povezanosti prošlosti i sadašnjosti zagrebačke jazz scene, a njegova konceptualna nit uspješno je ostvarena i u praksi. Kombinacijom Richarda Bone u ZKM-u i Jazz Continua u BP Clubu povezao je međunarodnu zvijezdu s lokalnim mjestom pamćenja gradeći most između globalne izvrsnosti i zagrebačkoga jazz nasljeđa, dok oživljavanje BP Cluba, makar samo za ovu prigodu, nosi poruku o nužnosti fizičkoga prostora u kojem jazz može disati, razvijati se i ponovno okupljati svoju publiku.
Pogledamo li večer kao cjelinu, njezina vrijednost ne leži u pojedinačnom glazbenom trenutku, već u slojevitosti koju je JazzHR na ovoj večeri namjerno gradio. Otvaranje BP Cluba, koji je prestao s radom 2011, nije bila samo nostalgična gesta – bilo je to evociranje modela koji je nekad funkcionirao – festivala poput, već spomenutoga, Zagreb Jazz Tradea, gdje su se koncerti stranih izvođača u ZKM-u nastavljali jam sessionima u klubu, stvarajući kontinuitet i svakodnevni život scene, a ne samo festivalske trenutke.
Zagreb ima višedesetljetnu jazz tradiciju, ali bez prostora koji bi je održavao živom izvan koncertnih ciklusa. JazzHR ovom večeri nije ponudio samo spoj međunarodne prisutnosti i veze sa zagrebačkom jazz prošlošću – ponudio je i postavku da se festival ne može graditi samo gostujućim imenima, već i prostorom u kojem scena diše između koncerata. BP Club je bio takvo mjesto. Pitanje je hoće li ova večer ostati simbolična gesta ili početak nečega dugotrajnijeg.
