photo: Air, credit: Sanja Matić
The Streets i Air na INmusic festivalu 17.
24.06.2025. 13:11
Donosimo vam izvještaj sa The Streets i Air koji su nastupili na prvom danu 17. INmusic festivala!
Nakon Fontaines DC na glavnom stejdžu onaj nazvan World Stage zauzima još jedna ovogodišnja britanska atrakcija, jedni od headlinera prvog dana festivala – The Streets, predvođeni karizmatičnim Mike Skinnerom. Naslijeđe koji je ovaj reper, multiinstrumentalist, skladatelj i producent kroz gotovu dvadesetpetogodišnju karijeru matičnog mu projekta The Streets (p)ostavio više je nego respektabilno, obzirom da je već prvi album The Streetsa „Original Pirate Material” iz 2002. nominiran za britanski album godine po Mercury Prizeu.
Nastup im je vrlo energičan, vidi se da uživaju na pozornici, komunikacija s publikom odlična, odgovor publike je pozitivno reciprocitetan, pogotovo kad Skineer skoči u publiku i pjeva / repa okružen istom. Čini se da pokazuje sve ono što Grian Chatten iz Fontaines DC prije njega nije – kako publiku držati u napetosti i uplifting energiji, te kako reći nešto više od danas obligatnog „Free Palestine”.
Posebno me se dojmio pjevač Kevin Mark Trail sa svojim soulish vokalnim dionicama, band je ukupno svirački vrlo tight i na ponešto lakšim pjesmama, a Skinnerovo skakanje i energično kretanje po stageu (pritom je bos!), te vokalno-lirički sirovi izražaj svakako su trademark The Streetsa, koji su uspjeli prilično dobro zabaviti veći broj ljudi (dobro, nećemo biti skromni – realno su razvalili), većina kojih je nakon nastupa The Streets krenula prema glavnom stejdžu.
A na glavnom stejdžu svoj nastup je nepretenciozno i u svom prepoznatljivom downtempo stilu započeo francuski dvojac (u ovoj inkarnaciji trojac), ikone dream popa i sukaldnih žanrova Air.
Nabrajati njihova ostvarenja u okviru globalne muzičke scene (uključujući i onu filmsku) potpuno je deplasirano; reći ću samo da mi je, kao strastvenom ljubitelju glazbe općenito bila privilegija gledati Air uživo na laganom jarunskom vjetriću koji je iza 23 škakljao vlasi svih prisutnih (a njih je bilo puno, rekao bih nikad više na INmusicu).
Shvaćam i činjenicu da nekima njih Air nisu sjeli svojih laid-back pristupom, pa je jedan dio ljudi posjedao po podu, a neki su se pošli i odmoriti za naredne dane festivala, no svejedno - jednoiposatni nastup Aira ispratila je velika većina posjetitelja festivala. Nicolas Godin i Jean-Benoît Dunckel, praćeni bubnjarem i zavidnim svjetlosnim efektima izvodili su veteranski nepretenciozno, a opet kirurški precizno pjesme sa svog masterpieca „Moon Safari” iz 1998., ali i ostalih njihovih albuma. Posebno me se svojom upečatljivošću i jasnom porukom dojmila izvedba „Don't Be Light” sa albuma „10,000 Hz Legend”, a nekoliko pjesama (ili njihovih dijelova) odaslalo je jarunskim air-om retro prizvuk Pink Floyda (nisam to samo ja primijetio), iako Air s dotičnima i nema nekih prevelikih dodirnih točaka, osim atmosferičnog ovoja pjesama; možda ponajviše zbog Nicolasovog progresivnijeg sviranja distorziranog basa, ili akustične gitare (iza koje sam samo čekao Gilmourov strat).
Downtempo / trip hop elektronika uz live bubanj, sporadično korištenje vocodera, ili pak pitcheva koji su činili da se vokali doimaju ženskima, sjajno bubnjanje, te predivno klavijatursko muziciranje glavno su obilježje nastupa legendarnih Francuza, koji su se u pola koncerta u svojim bijelim odijelima naklonili publici, ponovivši to na kraju nastupa. Na inzistiranje publike uslijedio je i neizostavni bis, na kojem Air odjavljuju uz jednu laganu, pa potom prilično energičnu „Electronic Performers”. Privilegija, kažem.
