photo: Incubus, credit: Filip Bušić
Incubus na Šalati – koji blast from the past!
10.06.2023. 16:38
Možda smo ih čekali nekoliko (tuceta) godina više nego što smo trebali, ali sinoćnjim koncertom Incubus, jedan od najboljih alt rock bendova kasnih 90-ih i ranih 2000-ih, iskupio se za svoje odsustvo s ovih prostora i razgalio tisuće fanova odsviravši gotovo pa savršenu setlistu.
Moja pozicija u publici bila je, kako sam mislila, povoljna. Negdje oko centra, recimo 15. red, nigdje previsokih momaka da mi opstruiraju pogled na pozornicu. Fino – spremna sam! Raširenih ruku, vriskom i pljeskom dočekujem sa ostalima trenutak koji sam nestrpljivo isčekivala posljednjih nekoliko mjeseci. Pripremila sam se pa znam da na ovogodišnjoj europskoj turneji otvaraju sa novom stvari Karma, Come Back (objavljenoj na njihovom petom EP-ju Trust Fall – Side B iz 2020). Pjesma je odlična i ugodno đuskam, pjevušim i generalno uživam. Ali ljudi moji, već na prve taktove Privilege-a shvatila sam da odabrana pozicija jednostavno neće valjati i da moram, pod hitno, like a moth to a flame, biti što je moguće bliže toj posebnoj energiji. Ispričavajući se na svakom koraku, poput prvoklasne gimnastičarke, tapkajući na prstima izmanevrirala sam dolazak u prve redove, gdje sam se našla okružena grupom zanesenih momaka čak i prije početka refrena.
Da sam mogla, ne bih bolje odabrala: Privilege, Anna Molly, Just a Phase, Nice to Know You raspalili su početni set, a ushićenu publiku vratila u mladost u kojoj se svi uglas bodrimo i pjevamo „You were born free, that is your privilege / Rođena si slobodna, to je tvoja privilegija“ i „Don't let the world bring you down / Nemoj dopustiti da te svijet slomi“.
„Jel se čujemo?“ upitao nas je na hrvatskom Brandon Boyd, na što smo mi razdragano vikali „Ma super je, sviraj!“. I na to se otprilike svela sveukupna interakcija sa publikom, a između pjesama tu i tamo je Boyd provjeravao da se netko slučajno nije onesvijestio.
Nakon otprilike trećine koncerta uslijedila je melankolična Echo, meni jedna od najdražih njihovih stvari, koja se savršeno uklapala u protekli dio setliste na kojoj smo uronjeni u valove glazbe pratili Brandonov svaki mig, no koju je malo pokvarila sljedeća (cover) izvedba Beatlesove Come Together. I to je ustvari jedina zamjerka sinoćnjoj svirci, od toliko genijalnih pjesama koje su mogli izvesti (potajno sam navijala za 11 am ili Mexico), Incubus su odabrali (vjerojatno) osvježiti svoj nastup kombinirajući klasike sa svojim materijalom (izveli su još i Riders on the Storm u kombinaciji sa Are You In i Wish You Were Here Pink Floyda sa vlastitim istoimenim hitom). Činilo mi se da je publika dobro prihvatila tu igranciju sa svima poznatim hitovima, ali meni je to ipak kvarilo nakupljeni momentum i mišljenja sam da se to vrijeme moglo bolje iskoristiti još kojim asom iz rukava (a nakupilo ih se podosta u tri desetljeća na sceni). Ali cjepidlačim, jer u sat i pol svirke vratila sam se u svoje srednjoškolske dane, kada mi se Incubus vrtio na repeat-u na sprženom CD-u u mp3 playeru, a takvu nostalgiju za minulim danima već dugo nisam osjetila.
Sve u svemu, odlično raspoloženi Incubus zvučali su uigrano, moćno i svježe, a vladali su pozornicom kao da su na nju stali jučer, a ne prije čak 32 godine. Brandon (vokal), Mike (gitara) i José (bubnjevi) osnovali su bend još u srednjoj školi davne 1991., a 1998. im se pridružuje Chris na miksetama i od tada neumorno rade na svom prepoznatljivom zvuku koji se ne može lako svrstati u samo jednu ladicu. Na ovogodišnjoj europskoj turneji na bas gitari pridružila im se i Nicole Row koja mijenja Bena Kenneya koji se trenutno zbog bolesti oporavlja od teške operacije (želimo mu brz oporavak). Sinoćnji koncert prebrzo je prošao, baš kao što su preletjeli, ironično, i moji srednjoškolski dani, ali uvijek ostaje nada da ću još koji put dobiti priliku uživo slušati zvukove svoje mladosti. Incubus – hvala ti za glazbu.
