Hugh Laurie @ Dom sportova
16.07.2014. 16:00
[caption id="attachment_2949" align="aligncenter" width="547"]
Hugh Laurie © Vanja Šolin[/caption]
U zagrebačkom Domu sportova, publika iz metropole, a i posjetitelji iz drugih gradova i država, sinoć su imali priliku prisustvovati dugoočekivanom koncertu jednog od trenutačno najinteresantnijih blues glazbenika i veoma poznatog glumca, Hugha Laurieja i The Copper Bottom Banda.
Hugh Laurie mi je jedna od najdražih ličnosti iz svijeta showbiza. Poznat je prvenstveno po ulozi genijalnog Dr. Housea, a i po ulogama u raznim serijama poput Crne Guje, A Bit of Fry and Laurie, Jeeves and Wooster, te u filmovima poput Stuart Mali i 101 Dalmatinac. Unatoč tome što je planetarno popularan i što je vrhunski glumac i komičar, Hugh je i više nego talentirani glazbenik i zabavljač. Tako da, s obzirom na to da pratim njegovu karijeru već duži niz godina i pregledao sam gotovo sve što je ikada snimio, uključujući intervjue na YouTubeu, bio sam vrlo sretan kad sam prije gotovo 4 godine čuo da će nakon svega snimiti i album blues pjesama pod nazivom "Let Them Talk". Od tada je izdao i drugi, "Didn't It Rain", i u ovim ljetnim mjesecima Hugh putuje Europom sa svojom bandom glazbenika promovirajući spomenuti album. Nakon beogradskog koncerta dan ranije, zaputila se ova fantastična sedmorka s Hughom na čelu i prema našem glavnom gradu.
U zadnji čas, dan prije koncerta, s obzirom na najavljenu kišu i ružno vrijeme, koncert je sa Šalate, prebačen u Malu dvoranu Doma sportova. Prvenstveno mi je iz iz tog razloga bilo žao što je propala ideja blues koncerta na otvorenom, ali uz to sam bio i vrlo skeptičan po pitanju zvuka jer iz osobnog iskustva znam da u Maloj dvorani u Domu sportova tog gotovo nikad ne bude kako treba (primjer: Dropkick Murphys prije mjesec dana). Ali moram priznati, već nakon par pjesama prestalo mi je biti žao i što je prostor zatvoren, a i zvuk je bio zaista odličan, pa sam prestao i brinuti.
Par minuta prije samog početka koncerta ispalo mi je puno pivo, ono razvodnjeno točeno koje košta 15 kuna, i prolilo se, pa sam podigao pogled i pomislio kako ovo sve skupa ne sluti na dobro jer koncert kasni već pola sata, ljudi oko mene su se posvađali oko toga gdje će tko sjediti. Bio sam sâm na koncertu na kojem se sjedi, na što također nisam navikao, prostor nije napunjen duhanskim dimom i smradom piva i pivskog znoja. Ali eto, kad sam prosuo to pivo, barem je miris piva na prljavom podu ublažio moju nelagodu. No onda su se u 21 sat ugasila svjetla u dvorani, stage je zauzeo bend i započeo pjesmu "Whatta Man" dok se Hugh Laurie polako penjao na pozornicu. Pozdravio je prisutne naklonom i skidanjem šešira, kako to rade prava gospoda, te se počeo blesirati, onako kako priliči komičarskom geniju poput njega. Sjedajući na klavir, "Whatta Man" se pretvorila u "Iko Iko", staru njuorleansku blues pjesmu iz tko na kojeg doba, koju su još The Dixie Cups učile od svojih baka. Hugh je potom ustao i obratio se po prvi put hrvatskoj publici. Podigao je odmah atmosferu jednostavnom činjenicom da je naučio nekoliko riječi na hrvatskom jeziku i iskoristio ih. Stao je pred mikrofon, rekao inozemnim naglaskom "Dobro večer! Dobrodošli! Kako ste?" i nakon toga rekao "That's it! To je sve što znam." Ispričao se što je koncert tako iznenada prebačen sa Šalate u zatvoreni prostor i ironično napomenuo da je, sad kad je već sve spremno, vani lijep i sunčan dan, a potom se sjetio da je naučio i riječ "Oprosti".
"Znam da vam je poznato da sam donedavno bio glumac. A sada pjevam. Pa mi je jasno da bi vas to moglo uznemiravati. Zamislite da ste u avionu, a pilot vam je do nedavno bio zubni higijeničar. 'Prije sam bio zubni higijeničar, ali letenje je nešto što sam oduvijek htio raditi.' Shvaćam kako bi vas to uzrujalo. Ali nemate razloga za brigu i to upravo zbog ovih ljudi oko mene", rekao je Laurie i nastavio nasmijavati publiku još nekoliko minuta prije nastavka programa, a onda joj dao upute da zajedno s njim zapjeva "Let the Good Times Roll" i suradnja je do kraja pjesme bila vrlo uspješna. Nastavio je s poznatim starim blues uspješnicama i prepjevima poput "Evenin'" i "Buona Sera", a potom najavio svoje back vokalistice Sista Jean Mcclain i Gaby Moreno s pjesmom "What Kind of Man Are You" koja je apsolutno osvojila sve prisutne. Nevjerojatan sklad vokala ovih dviju divnih dama je apsolutno očarao, aplauz ih je pozdravljao nekoliko puta kroz pjesmu i meni je osobno ostala kao najupečatljivija pjesma cijelog nastupa.
Između svake od pjesama Hugh je imao ponešto za reći, ponekad samo informativno, ali većinom kako bi nasmijao publiku i podigao atmosferu u čemu je pravi majstor. Nakon "Day and Night" najavio je svoj najveći hit s posljednjeg albuma, "Kiss of Fire", vatreni tango koji su u duetu pjevali Hugh i Gaby Moreno, a u interludiju pjesme su čak i zaplesali te dobili crvenu ružu od jedne žene iz prvih redova kako bi im plesna točka bila još bolja. Uslijedile su "So Damn Good" i "Send Me To The 'Lectric Chair", a potom nas je Laurie počastio s "You Don't Know My Mind", jednom od njegovih najpopularnijih pjesama koja je raspjevala publiku, a potom nas je Gaby Moreno s "Weed Smoker's Dream" opet uljuljala u lagani blues trans obojan u tople ljubičaste i crvene boje koje su prekrile pozornice.
"Didn't It Rain? It didn't." Još jednom se Hugh našalio i najavio upravo tu pjesmu s istoimenog albuma, a onda je na klaviru zasvirao poznatu melodiju, "St. James Infirmary", koju je još davne 1928. godine popularizirao veliki Louis Armstrong.
Provlačile su se kroz koncert mnoge zanimljive priče, a neke su mi ostale u sjećanju više nego druge. Nakon što se u jednom trenutku istinski zahvalio svima prisutnima što su došli na koncert, ispričao nam je kako mu je drago što smo došli, ne samo zbog njega i benda, već i zato jer je bitno za život te glazbe da ljudi dolaze na ovakve događaje i prvenstveno da tu glazbu slušaju. To je jedini način da se održi na životu jedna takva vrijednost koja nema vremenskog ograničenja. "Carstva i vlade su došle i prošle, ali ovakve stvari ostaju žive zauvijek, koje nas sve povezuju, baš zato jer pričaju o nečemu ljudskom". Taj bi se osvrt mogao primijeniti i na sve ostale tipove glazbe i publike, ponajviše na domaćoj sceni koja se teško održava i razvija upravo zato jer ju nitko, ili gotovo nitko, ne prati i ne sluša.
Potom su na širokopojasnom mikrofonu, četveroglasno i s jednom gitarom, u blues inačici barbershop kvarteta, Hugh i muška ekipa iz benda otpjevali "Up a Lazy River" na, naravno, šaljiv i zabavan način. Nekako sam u tom trenutku shvatio da ni ja, a ni većina od blizu 3500 prisutnih u dvorani, od početka koncerta gotovo da nismo skidali osmijeh s lica.
Uslijedio je i predah u kojem je Hugh podijelio bendu čašicu viskija i nazdravio publici rekavši "Živjeli!" te se prislonio na klavir, kao i ostatak benda na svoje instrumente (ili su ih jednostavno spustili) slušajući glazbu i pijuckajući viski sve dok publika nije počela pljeskati da krenu dalje. Ispričao nam je doktor da to rade u svakoj državi i testiraju publiku i koliko su pristojni i strpljivi čekajući u tom položaju. "U Švicarskoj smo to radili 45 minuta. Popili smo bocu i po viskija!" rekao je i nastavio svirku.
Uslijedio je zadnji dio koncerta koji je, kako to već biva, bio vrhunac večeri. Nakon genijalne interpretacije "I Hate A Man Like You" Sista Jean, čuli smo "I Wish I Knew How It Would Feel", "Such a Night" i " Green Green Rocky Road" za vrijeme kojih se publika u parteru spontano podigla na noge, prišla pozornici koliko je mogli i plesala do kraja koncerta. Baš je tako i trebalo završiti ovakvu predivnu večer.
"You Can Never Tell", legendarnog Chucka Berrya, otvorila je bis povratkom benda na stage, a večer je završila balada "Changes" nakon koje nas je bend konačno napustio i ostavio sve i više nego zadovoljne. Nakon dva i pol sata nevjerojatne svirke, vrhunske zezancije, zanimljivih priča, genijalnih vokala i instrumentalista, publika je otišla doma s velikim smiješkom na licu kakav su nosili i tijekom cijelog koncerta.
Kao i inače osvrnut ću se nakratko i na tehnički dio. Organizacija koncerta je bila besprijekorna, unatoč pomalo nezgodnoj i iznenadnoj promjeni lokacije održavanja koncerta i manjeg kašnjenja početka same svirke. Na ulazima se nije dugo čekalo, išlo je sve prilično glatko i bez problema je svatko došao do mjesta i uživao u koncertu. Što se zvuka tiče, mislim da nemam zamjerke. Pričalo se da je pri početku koncerta u parteru zvuk bio nešto lošiji, ali također i da se to vrlo brzo stabiliziralo i da se na kraju izvuklo kako treba. U svakom slučaju, svaki instrument i vokal čulu su se odlično i skladno, niti tiho, niti preglasno, vrhunski zvuk za vrhunski bend, i nije ni čudo da je sve bilo tako dobro kad su The Copper Bottom Band glazbenici na najvišem nivou. Dovoljno je reći samo da je back vokalistica tijekom koncerta uz pjevanje izmjenjivala gitaru i ukulele, saksofonist je svirao i usnu harmoniku, gitarist je razvaljivao svaku solažu u najboljem blues điru koji sam osobno dosad imao prilike čuti, a kad nije svirao gitaru onda je svirao mandolinu, mandocello, dobro, klavijature i harmoniku. Ne usnu, nego harmoniku. Kakvu bi Hugh nazvao "aparat za capuccino". A uz to su svi, pa čak i bubnjar, unatoč svim predrasudama, odlični pjevači.
Nakon svega, i sam se Hugh Laurie potpuno opustio, rasplesao, bacao po podu, pravio se mrtav, hodao silly walk, a na kraju je iz publike dobio i štap za hodanje, rekvizit s kojim je uvjerljivo najbolje upoznat za vrijeme snimanja Housea. Pretpostavljam da mu je ovo još jedan od mnogih koje je dobio na svojim putovanjima s bendom, ali neka, dobro će doći po stare dane.
Dugo sam očekivao ovaj koncert i osjećao sam se opet kao mali klinac koji prvi put vidi neku veliku poznatu ličnost koju je cijeli život gledao na televiziji i idolizirao. Mnoge bendove i pjevače sam imao prilike vidjeti, ali činjenica je da je poseban doživljaj vidjeti jednog od najdražih glumaca u ulozi pjevača i vođe benda na koncertu i uživati u njegovoj glazbi. Nadam se da će se Hugh Laurie i The Copper Bottom Band vratiti u Hrvatsku na nekoj od nadolazećih turneja, kojih će nadam se biti još mnogo, i neću ih propustiti ni tad, a od srca savjetujem da ih ne propustite ni vi, dragi čitatelji, jer niti riječi poput „posebno“, „briljantno“, „genijalno“, „vrhunski“, „najbolje“, „ludnica“, ili bilo koja druga slična, neće ni izbliza opisati doživljaj ovakvog koncerta.
Tekst: Hrvoje Pandžić
