Good Vibrations - Narednik Lobanja i Vod Smrti, Frozen Forest, Soulcharger
08.05.2014. 18:33
[caption id="attachment_1787" align="aligncenter" width="547"]
Narednik Lobanja i Vod Smrti © Julien Duval, Good Vibrations[/caption]
Vod Smrti pokorio Vintage
Sinoćnje izdanje Good Vibrations donijelo nam je žestoku, teškometalnu svirku punu mračnih, smrtnih i apokaliptičnih zvukova u kojoj su tri benda dala sve od sebe da se na jednu noć u Vintage Industrial Baru okupe sve sile zla.
Prvi bend, Soulcharger, iz susjedne nam Slovenije, otvorio je večer hrabro pred desetak ljudi, a broj se utrostručio do kraja njihovog nastupa. Nažalost, dečki su svirali bez basista koji nije uspio dobiti slobodan dan na poslu. No s obzirom na žestoke gitare, gromovito bubnjanje, te brutalne duboke growl vokale, trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da basa uopće nema. Naravno da bi bilo bolje s basom,ali i ovako je zvuka bilo dovoljno, pa žestine nije falilo.
Nezahvalnu ulogu prvog benda odradili su dosta dobro, ni trenutka se nisu štedili, trudili se animirati publiku, predstavili death metal najbolje što su mogli. Vokal im zvuči prilično zrelo za svoje godine, mislim da se mnogim ljubiteljima growlanja svidio. Gitare na rifovima su bile korektno odsvirane, no na solažama bi još trebali poraditi. Dečki u svom žanru imaju potencijala, ali šire od toga - teško. Da se u svom daljnjem radu blago okrenu prema melodičnijem deathu, mislim da bi im potencijalna baza fanova bila znatno šira.
Nakon death metala, na red je došao nešto manje brutalan, ali daleko mračniji black metal koji nam je donio zagrebački trojac Frozen Forest. Na zamračenoj i zadimljenoj pozornici, pod polarno plavim svijetlima, dečki su izašli ne zapostavljajući “sotonski” black metal imidž, odnosno neizostavna mrtvački obojena lica, voštane svijeće i sve ostalo što pridonosi stvaranju đavoljeg šarma.
Što su više svirali, to ih je publika bolje prihvaćala, a to je popriličan uspjeh black metala koji nikada nije prolazio kod širih masa. No ono što Frozen Forest donose sa sobom je čist i lako probabljivi zvuk, black sa snažnim utjecajem klasičnog heavy metala, svirka puna melodičnosti (na momente i folka), kako u rifovima, tako i u gitarskim solažama, uz zle i opake vokale, hrpu gitarskog istrzavanja i blast beat bubnjanje. Epičnim strukturama pjesama vode slušatelja u tamne prostore imaginacije, stvarajući pogansko - skandinavsku atmosferu magle I punog mjeseca, što ih čini bendom koji ne pruža samo kvalitetnu metal svirku nego cjelokupan mistični doživljaj kao što to rade Agollach, Summoning i slični bendovi.
Ovu manifestaciju zla zatvorili su old school thrasheri Narednik Lobanja i Vod Smrti. Nabrijani na osvajanje Vintagea, naoružani instrumentima, ratnim bojama krenuli su u pohod i masakr nas smrtnike na najbolji mogući način, legendarnim albumom Reign in Blood od Slayer, u čast nedavno preminulom Jeffu Hannemannu. Kao na albumu, krenuli su s “Anđelom Smrti” koju je upravo Hanneman napisao kao da je znao da će po njega doći prerano. Trajalo je to nekih pola sata, čak mi se čini da su i ubrzali pjesme u odnosu na studijske verzije, što je naravno i logično s obzirom na to da se radi o thrash. Kratko, beskompromisno, sirovo, čvrsto odsvirano, vrišteće solaže, “lombardovski” razvaljen bubanj, pola Vintagea u transu, divljanje, pogo, krv, znoj, masnice - eve to opisuje ovaj rat u kojem pobjednik nije bio upitan ni u jednom trenutku.
Nakon “Raining Blood”, Kostur Ratnik prepustio je bas svom ratnom drugu, a u ruke uzeo gitaru da dovrši pokolj započet Slayerom, i to svojim arsenalom autorskih pjesama. Jedino što se promijenilo u odnosu na set Slayera je jezik na kojem se pjeva, sve ostalo je isto što se glazbenog stila tiče.
Vintage je dobio set prave prljave balkanske thrasharije s kojom su intenzitet silovite svirke još podigli na višu razinu. Ratni doživljaj pojačali su sa “Siroče rata”, “Maximum Napalm” i ostalim hitovima, a mazohistička publika nakon najavljene zadnje pjesme tražila je još napada povicima “Hoćemo još!”, ne dopuštajući bendu da napusti pozornicu, a što su htjeli - to su i dobili.
Pohvale bendu na originalnosti što se tiče tematike i ikonografije koja djeluje kao lucidna ideja iz dječačkih dana članova benda koja je prerasla u ozbiljan proizvod koji bi se mogao “prodati” po balkanskim zemljama sigurno, ako ne i šire.
Definitivno velika pobjeda, Vintage je kapitulirao pred nemilosrdnom thrash svirkom, a poruka koja se može izvući iz ovakvog nastupa je da s Narednikom i njegovim Vodom nema zajebancije jer “Narednik Lobanja i smrti Vod, sami đavo je njihov rod!“
Tekst: Jakša Stecca
