photo: PipsChips&Videoclips, credit: zg_crnjak
Drugi dan Brundanja pronio je dobre vibracije old school rocka (i punka) Savršenih marginalaca, Kojota, Jure Stublića & Film i Pips, Chips & Videoclips
07.07.2024. 20:27
Drugi dan Brundanja donio je znatno eksplozivniji lineup od prethodne večeri, a činili su ga Savršeni marginalci, Kojoti, Jura Stublić & Film te Pips, Chips & Videoclips, objedinjujući prošlost i sadašnjost (s vizurama budućnosti) hrvatskoga rocka.
Popodnevno je sunce još žeglo, kada sam se uputila prema Pivovari, ne želeći propustiti nastup Savršenih marginalaca, najavljen za 19 h. Iako sam o njihovim nastupima imala prilike pročitati samo pozitivne osvrte, nisam ih još imala prilike uživo čuti te sam bila prilično znatiželjna kako zvuči bend, koji nakon više od trideset godina od izlaska prvoga albuma Hladnoga piva – „Džinovski“, svira prvenstveno stvari s toga i iduća dva albuma („G.A.D.“, „Desetka“), odnosno albuma na kojima su brojni od nas odrasli. Zanimalo me i hoće li te u kojoj mjeri njihov nastup biti posjećen te hoće li biti u prilici ispuniti očekivanja koja sam zadala pred njih. Po pitanju ovoga drugoga, ispunjeni food pit djelovao je obećavajuće, redovi ispred šanka bili su postojani, kao i dan ranije, dok me ispred stagea dočekala nemala količina šarolike ekipe, među kojom su se isticali „stari“ punkeri nestrpljivo iščekujući početak nastupa benda. Savršeni marginalci, popevši se na stage, započeli su bez zadrške prašiti bezvremenske hitove Hladnoga piva. Tri člana nekadašnjega Hladnoga piva (Zoki, Suba i Šoki) s Krmpom iz Deafness by Noise odavali su dojam poprilično uigrane postave, animirajući publiku međusobnim doskočicama, te svirajući nesmiljeno brzo i žestoko, ma čak i žešće nego Hladno pivo u izvornim (meni najdražim) punkerskim danima. Dok su se pod vrelinom ljetnoga sunca izmjenjivali hitovi od Buba švaba, preko Zakaj se tak' oblačiš, Teško je ful biti kul, Debeli do Trening za umiranje, koju je Krmpa najavio riječima: „da ne pomrete svi tu, daj ekipa malo živnite“, publika je bila itekako živa pogajući i znajući tekstove svih pjesama napamet. Strogo se držeći satnice nastup su zaključili Odjavom, dok su ih sa stagea ispraćali taktovi pjesme Kad sunce opet zađe KUD Idijota. Savršeni marginalci zaista su bili savršeni, dok je zvuk koji su donijeli bio znatno zreliji i čvršći od onoga uz koji sam odrastala. Nanovo ispisano poglavlje stare poznate nam priče vratilo nas je u doba iskonskoga punka ujedno savršeno nas zagrijavajući za ostatak večeri.
Sirove zvukove punka, koje su nam donijeli Marginalci, zamijenili su žestoki rifovi divljega rock'n'rolla Kojota, još jednoga od bendova koji su obilježili rock scenu 1990-ih, te koji su sa starom i novom publikom odlučili podijeliti hitove koji su obilježili njihovu dosadašnju karijeru. Čestitajući Pivovari obljetnicu Alen Marin pozvao je publiku da se približi stageu komentirajući kako je ovo jako teško raditi „kad ste daleko“. Iako na sceni djeluju više od tri desetljeća, godine nisu umanjile njihovu snagu i energiju te su hitovi Razuzdan i lud, Sto milja daleko od nje, Izgubljen u svemiru gromoglasno odjekivali dvorištem Pivovare. Izmjenjivale su se Trese, lupa, udara, obrada Bombaj štampe, i Ona se budi Šarla Akrobate, s plesom Alena Marina i pozivanjem publike na isto, kojoj je na momente prepuštao mikrofon, kao i Halucinacija koju je publika otpjevala zajedno s njime. Na Ljubav u kvaru, za koju je Marin istaknuo kako je obožava, nadovezala se Lud od slobode, nakon koje su članovi benda bili predstavljeni poetskim izričajem prepunim epiteta; primjerice Davor Viduka, među ostalim, je nazvan „Aleksandrom Velikim Kojota“. Publika, sada već u zanosu, njihala se uz taktove Pet milijardi ljudi, Hodala je pola metra iznad zemlje, Moćan san te Zajaši zmaja, koja je ujedno zaključila njihov sinoćnji nastup. Silina njihove svirke, koja nimalo nije oslabila, dokazala je kako su u stanju privući sve generacije, te kako su ostali (i nastavit će biti) značajna karika hrvatske rock scene.
Pred nastup Jure Stublića & Filma brzinski se do kraja napunilo dvorište Pivovare te je publika, dok se stage još namještao za njihov nastup, s nestrpljenjem skandirala: „Jura, Jura“. Pjevajmo do zore bila je savršena uvertira za ostatak večeri, a publika je u isti čas prihvatila Stublićev poziv: „Da čujem vas!“ te se refren a capella orio iz grla svih nazočnih. Jura Stublić odlučio je svaku stvar najaviti na sebi svojstven način, oslovljavajući publiku s „braćo i sestre“, te je tako prije Dijete ulice istaknuo kako je ovo „naša noć, a ima jedna noć koju nikad neću zaboraviti“. Srce na cesti bilo je popraćeno pjevanjem „tana-nana, nana, na“ s njime, na što je Stublić samo mogao reći: „Braćo i sestre, volim vas!“. Njegovo vidljivo oduševljenje prelilo se na sve iz publike, što je atmosferu činilo samo užarenijom. Na Zamisli život u ritmu muzike na ples svi smo skakali, uključujući i one iste punkere koji su pogali na Marginalce. Profil publike pokazao se još šarolikijim nego večer ranije te su uz mene stajale elegantne gospođe u godinama, kao i roditelji s djecom vrtićkoga uzrasta. Nakon što je Stublić „meštra“ od svjetla pozvao da ih smanji, kao i „meštra“ od dima da ga ugasi jer se osjeća „kao dimljena šunka“ nastavile su se nizati Lijepo, lijepo, neopisivo, koja je izazvala skandiranje njegovoga imena, te obrada stvari Osmijeh Drage Mlinarca i Grupe 220. Za pjesmu Lutka koja kaže ne (izvorno Vlada, Gile, Piko, Švaba), koja je prva stvar koju je naučio svirati na gitari, zamolio je našu pomoć u pjevanju „da, da“ jer mu je glas u međuvremenu počeo pucati, u početku samo pri govoru, dok se na Na užas je moja furka od Azre (prije koje je istaknuo kako ga je Štulić „mrzio iz dna duše jer sam pjevao njegove pjesme i to traje i danas“), to već osjetilo i pri pjevanju. Naravno da se ova glazbena ikona time nije dala nimalo smesti, niti je to imalo umanjivalo doživljaj koji nam je pružao. Chicago (koju je otpjevao gitarist Borna Čop), Neprilagođen, Mi nismo sami… svi smo pjevali u jedan glas, prožeti ushićenjem, koje se samo prelijevalo iz publike na stage i obrnuto. Zahvalu što ih noćas nismo ostavili same, kao što niti oni nas neće ostaviti same u noći potkrijepile su Dobre vibracije, a Stublić je u duhovitom predstavljanju članova benda definitivno nadmašio Alena Marina, uz svakoga iznoseći zanimljivu anegdotu. Ljubav je zakon i Sjećam se prvog poljupca (čiji je dojam pojačala i pokoja upaljena bengalka) bile su popraćene slanjem poljubaca publici (uhvatila sam jedan, s ponosom priznajem), koja ih je na isti način uzvraćala, što nam je samo dodatno posvjedočilo kako karizma Jure Stublića ni nakon četiri desetljeća bavljenja glazbom nije nimalo izblijedila. Pod dojmom fenomenalnoga nastupa ostalo nam je samo priupitati se koliko je na hrvatskoj sceni aktivnih takvih glazbenika, koji svojom glazbom uspješno spajaju prošlost sa sadašnjošću, premošćuju generacijski jaz, istodobno zvučeći jednako energično i kreativno kao i davnih 1980-ih kada su stekli popularnost. Popularnost i naklonost koju desetljećima uživa od publike Jura Stublić će ponovno dokazati na jesen koncertom u zagrebačkoj Tvornici kulture, na koji smo svi pozvani.
Pips, Chips & Videoclips su sudeći prema količini publike, koja se nakrcala ispred stagea, bili upravo oni zbog kojih je dio nazočnih došao. No, za razliku od prethodnih izvođača, koji su nas retrospektivnim izborom hitova, vraćali u vrijeme naše mladosti, s njima to nije bio slučaj. Svojevrsni prvi dio koncerta bio je dobrim djelom obilježen stvarima s posljednjega albuma „Vesna“ (Većinom, SSND, Pariz…), čiji su tekstovi, kao što se moglo čuti, već ušli u uho publici. Kako nisam upoznata s njihovim novim radovima (reklo bi se da sam i s njima ostala u već više puta spomenutim '90-ima), ali ni s njegovim (meni) „novim“ izdanjem na stageu, sa zanimanjem sam promatrala dosad mi nepoznat svijet Pipsa, kao i samoga Rippera, iz kojega je prštala energija, kojom je poput lavine zatrpavao publiku, što gestikulacijom, što nezaustavljivim plesom u hip-hop stilu. Iako se Ripper gotovo uopće nije verbalno obraćao publici (za razliku od Stublića), njegova interakcija s njome putem pokreta bila je impresivna izazivajući i više nego pozitivni feedback; poput vrhunskoga dirigenta ravnao je atmosferom postupno je dovodeći do vrhunca, dok je publika djelovala kao dobro uigrani ansambl, koji je znao prepoznati svaku njegovu gestu. Toliko skladno prožimanje i sjedinjenje energija izvođača i publike rijetkost je za vidjeti. Odjednom sam postala svjesna da ne nazočim klasičnom festivalskom koncertu, već audio-vizualnom spektaklu dostojnom nekoga megapopularnog svjetskog benda.
Ljubav s „Dernjave“ također je bila u hip-hoperskom aranžmanu te mu se na njoj kao gošća pridružila kći Lucija. Uslijedili su hitovi Htio bi da me voliš, Malena, Plači, Ljeto ’85, Supermama, Narko, Dođi vilo, Bog…, a kako se krenulo s izvedbom starijih stvari, tako je i raslo ushićenje publike, koju nije trebalo posebno pozvati da zapjeva bilo s njime, bilo a capella. Iako je i moje oduševljenje bilo u skladu sa svime navedenim, bilo je i pojedinaca koji se nisu slagali s time. Jedan od posjetitelja obratio mi se s komentarom da ovo više nisu Pipsi koje smo slušali 1990-ih, već da Ripper glumi Eminema, odnosno kako bi bilo adekvatnije da se zove „Rapper“ umjesto Ripper. No, želimo li više Pipse iz '90-ih? Skromnog sam (subjektivnoga) mišljenja, pod dojmom sinoć doživljenoga, koliko god mi je drago da su i oni pripadali dijelu moga odrastanja, kako zasluženo divljenje izaziva njihovo sazrijevanje, sklonost eksperimentiranju, poigravanje s glazbenim žanrovima, kao i spremnost prihvaćanja novih glazbenih tendencija, no pritom ne prestajući u svojoj srži ostati dosljedni samima sebi.
Prvi bis sastojao se od već provjerenih stvari – Mala fufica, Poštar lakog sna, popraćen plamenom upaljača iz uzdignutih ruku (na to je čak Ripper osobno pozvao) i Gume na kotačima, dok su drugi bis činile navijačke stvari, koji je muški dio publike s nestrpljenjem iščekivao – Nogomet i Dinamo ja volim. Neizostavna stavka završnoga dijela koncerta bile su bengalke, koje su upaljene diljem dvorišta Pivovare stvarale očaravajući svjetlosni efekt i zorno prikazivale ekstazu do koje je publika dovedena. Osjećaj je bio ravan onome na sjevernoj tribini Maksimira, i to kad naši dobivaju, naravno. Uvjerena sam da će svima nama dojam ovoga koncerta ostati u trajnom sjećanju.
Taj vizualni efekt, koji je publika sama kreirala, definitivno je predstavljalo vrhunac večeri i dostojan završetak ovogodišnjega Brundanja, koje je neke podsjetilo, a druge upoznalo sa značajnim predstavnicima hrvatske rock scene i njihovim hitovima, dokazujući da rock glazba u Hrvatskoj ima na čemu temeljiti svoju budućnost, kao i brojne poklonike.
