Mangroove – glazba kao ljubav, ljubav kao igra
17.12.2025. 17:33
Dugo iščekivana koncertna promocija šestoga studijskog albuma „Komad neba“ benda Mangroove, usprkos svim preprekama, održala se 25. studenoga 2025. u ispunjenom klubu Boogaloo.
Koncert zakazan za 7. studenog trebao je biti u znaku promocije novog studijskog uratka, albuma naziva „Komad neba“. No, „nebo“ se, evidentno, isprva nije smilovalo – barem ne u prenesenom smislu savršenoga tajminga. Iznenadna viroza pjevačice Željke Veverec spriječila je bend da taj dan podijeli svoj „komad“ glazbene intime s publikom.
Međutim, ono što je uslijedilo bio je trenutak koji nadilazi puku organizacijsku obavijest i definira autentičnost benda. Željka je, unatoč bolesti i vlastitoj najvećoj ranjivosti, smogla snage osobno istupiti pred okupljenu publiku i priopćiti vijest o odgodi, što je odraz njezine iznimne unutarnje snage. Taj čin, rijedak primjer iznimnoga poštovanja prema slušateljima, simbol je istinske hrabrosti i transparentnosti.
Dva tjedna kasnije „nebo“ se napokon „razvedrilo“. Bendu je konačno dopušteno da se taj dugo očekivani, zasluženi „komad neba“ spusti na pozornicu i obasja strpljivu publiku.
Koncert je počeo prvom pjesmom s novoga albuma „Tu smo“ u pratnji Zagrebačkih solista. Iako je primarna intencija pri slaganju set liste bila fokusirana na promociju novoga albuma, koncept je poprimio drukčiji značaj. Pjesma „Tu smo“ više nije bila „samo“ uvertira u predstavljanje albuma „Komad neba“, već je, u kontekstu recentne odgode koncerta, poprimila simboličko značenje. Željka Veverec je, u par navrata, uz iznimnu emotivnu intonaciju, ponovila frazu „tu smo“. Te riječi nisu bile tek usputni komentar i referiranje na naziv svari, već katarzičan trenutak sjedinjenja. Predstavljale su manifestacija zahvalnosti i olakšanja što su se, unatoč poteškoćama, bend i publika napokon našli u istom prostoru, objedinjeni u zagrljaju glazbe. Upravo u toj neupitnoj autentičnosti leži esencija njihove komunikacije; bez koketiranja s patetikom, postavljeni su temelji za izvedbu koja je imala izrazito osebujan pečat.
Stvar „Sami“, s istoimenoga trećega albuma benda, čiji je tekst inkorporiran u pjesmu „Svemir ima novi pozivni“ posljednjega albuma Chui „Do zvijezda“, uspostavila je duboku emocionalnu vezu s publikom. Slušajući je kroz prizmu novih okolnosti, riječi „sami smo u svemiru“ odražavale su paralelni svijet u kojem su postojali samo izvođači i publika, lišeni svih vanjskih utjecaja. Željkina interpretacija obogaćena slojem osobnoga izražavanja, osjećaja i ranjivosti reflektirala se na publiku noseći je u neki drugi glazbeni svemir.
Pjesma „Ljubavna“ s istoga albuma, koja je uslijedila, pokazala je svu snagu Željkinoga jedinstvenoga glazbenog stila i vokalne tehnike. Njezin topao, baršunast glas ne samo da posjeduju specifičan timbar, već nosi izraz njezinih vlastitih iskustava i emocionalnu dubinu tekstova koje interpretira. Svi su tekstovi njezino autorsko djelo kojima iznosi svoje priče, neovisno priča li o ljubavi, društvenoj pravdi ili potvrđuje vlastiti identitet – glazba je njezin sofisticirani način izražavanja, bez imalo patetike, ali i bez oponašanja afroameričkih standarda.
Autentični vokalni izričaj bio je popraćen impozantnim scenskim nastupom; vizualni segment izvedbe savršeno je korespondirao s audio segmentom. Nevjerojatna lakoća kojom Željka vlada pozornicom zadivljujuća je te, neovisno o prvoklasnim glazbenicima benda, kao i atraktivnim gostima, nije „dozvoljavala“ da se pažnja usmjeri ni na što drugo osim na sami nastup – svaka riječ i svaka nota bili su jednako važni. Željka je neprikosnovena vladarica pozornice, samosvojna i iskrena te bi svaki pokušaj usporedbe s bilo kime bio neprimjeren. Upravo u tome leži njezina snaga – u nepretencioznosti i toplini kojom zrači.
Izvedba pjesme „Tajna“ praćena zborom Izvor ostvarila je besprijekornu zvučnu komplementarnost međusobno se dopunjujući i stvarajući harmonični odnos tonova.
Kako je Mangroove band prepoznatljiv po fuziji soula, popa i jazz-groovea, nije iznenađujuća njihova suradnja sa synthwave duom Pocket Palma, konkretno Lukom Vidovićem, članom benda, ali i samostalnim izvođačem. Zajedno su stvorili romantičnu retro dance baladu „Voli me“, koja je nostalgično putovanje natrag u 1980-e, ukomponirajući synthwave u svoj glazbeni izričaj.
Željka je pri izvedbi ostala dosljedna sebi, dinamika vokala pratila je emocionalnu putanju pjesme – od energičnoga izraza u strofama do razigranog, naglašenoga i strastvenijega vokalnoga izraza u jednostavnom i zaraznom refrenu. Luka je svojim vokalom dao retro notu te obogatio energiju i viziju pjesme. Glazbenu fuziju upotpunio je Mario Bočić na saksofonu vodeći dijalog s izvođačima i ostatkom benda. Međuigra različitih izvođača, zahvaljujući aranžmanu Tonija Starešinića, obogatila je pjesmu živopisnim i maštovitim nitima, koje su spajale izvođače s publikom.
Mariju Bočiću pridružio se Valdemar Kušan na trubi dajući pjesmi „Sanjala sam ljubav“ iznijansiran jazz groove. Groove predstavlja srce glazbe koja publiku tjera da se kreće i emocionalno se povežu s izvedbom. Zarazan, uvjerljiv ritmički „osjećaj“ glazbi daje život, koji je u ovoj pjesmi bio savršeno izbalansiran sa Željkinim glasom. Njezin glas reflektira životnost glazbe – fluidan je, rafiniran, ekspresivan, a lakoća i iskrenost izvedbe nosili su publiku u svijet njezinih snova.
Skladbe „Moglo je“ i „Zli dusi“ pratio je Valdemar Kušan na trubi. Pjesma „Moglo je“ najviše podsjeća na jazz – sofisticirana je, mirna i pažljivo složena. Kušan na trubi donosio je otmjenost i umjerenu tugu, a Toni Starešinić posebno se isticao na klavijaturama – jednostavnim, promišljenim pristupom gradio je duboku atmosferu koja je cijelu skladbu držala na okupu.
Dok su puhači donosili melodičku širinu, ritmičku arhitekturu koncerta precizno je držao bubnjar Silvio Bočić. Njegovo sviranje bilo je pulsirajuća podrška ostatku ansambla te je pružala siguran poligon za istraživanje zvuka. Na tu se ritmičku bazu prirodno nadovezao Leo Beslać na gitari, čije su zvučne teksture diskretno, ali esencijalno popunjavale prostor između elektronike i živoga instrumentarija. Iako su ostali u drugom planu u odnosu na magnetski privlačan duo Veverec – Starešinić, upravo su njihova tehnička disciplina i sinergija omogućile da zvučna slika zadrži svoju kompaktnost i oštrinu.
Kako je koncert odmicao, glazbenici postajali sve opušteniji, a publika sve dublje uranjala u Mangroove svijet, ljubav između kreativnoga tandema – vokalistice i autorice tekstova Željke Veverec i njezinoga životnog partnera Tonija Starešinića, koji u Hrvatskoj uživa status nevjerojatno talentiranoga kreativca i skladatelja, bila je sve očiglednija i „uhvatljivija“. Toni je bio neprepoznatljiv ne skidajući pogled pun ponosa na Željku koja je suvereno vladala pozornicom i mikrofonom, dok je ona na momente svoje stihove upućivala izravno njemu. Neovisno o virtuoznosti svih glazbenika i njihovih gostiju, upravo je ta moćna, iskrena ljubav dirigirala koncertom i činila ga toliko magičnim. Dok su se zvukovi glazbe stapali, a granice između to dvoje vrhunskih glazbenika nestajale, gotovo opipljiva ljubav poimala se kao sjedinjenje različitosti. Njihovu međusobnu spontanost krasili su slobodno, neplanirano i iskreno međudjelovanje, izražavanje osjećaja i ideja, bez cenzure, manipulacije ili prepreka, što je rezultiralo osjećajem slobode, kreativnosti i duboke povezanosti.
Iako intencija ovoga izvješća nije bila pisati ljubavnu priču jer je ljubav toliko jednostavna i svi ju živimo, ovakvu snagu, koja ne blijedi ni nakon više zajedničkih desetljeća zajedničkoga života i rada, rijetko se može doživjeti, a još rjeđe iskusiti te je zaslužila biti ovjekovječena. S obzirom da bez te ljubavi Mangroove ne bi bio bend koji se potvrdio na sceni kao jedan od najkvalitetnijih pop sastava, čija je glazba obogaćena šarenim kolažem soula, funka, jazza i elektronike, prepoznatljiva po toplom, emotivnom zvuku i izraženom autorskom identitetu, ne spomenuti okosnicu zvanu – ljubav u koncernom izvješću jednako je plošnom poimanju glazbe ili neshvaćanju esencije glazbenoga stvaralaštva Mangroovea. Njihov odnos, čas neuhvatljiv, čas besmrtan, prikazuje stalnu mijenu sugerirajući njihovu povezanost nečime što je veće od njih samih i na što ne mogu utjecati. U konačnici, umjetnička avangarda kao sfera ljubavi odnosi se na sve što ljubav može biti.
Njihova spontanost i emocije prelijevali su se i na publiku, neposredno i nepretenciozno, stvarajući osjećaj zajedničkoga iskustva između kreatora sadržaja i svih nazočnih.
Skladbe „Laka sam“ i „Dobar plan“ bend je izveo bez pratnje gostiju, a aranžirane su sa ciljem uravnoteženja vokalnih i instrumentalnih elemenata, osiguravajući da svaki doprinose ukupnom zvuku bez zasjenjivanja drugoga. Ovaj kolaborativni pristup omogućio je kreativnu interakciju i istaknuo snagu vokala, kao i instrumentalista. Izvedba je bila zrela, odmjerena i jasno fokusirana. U fokusu je, među ostalim, bio i najmlađi obožavatelj Mangroovea, osnovnoškolac u prvom redu, u kojem su se, pri svakom Željkinom glazbenom obraćanju, miješali osjećaji ponosa i sramežljivosti.
Uslijedila je prva dugo očekivana suradnja Mangroovea i Mayalesa (gitarist Vladimir Mirčeta i vokalist Petar Beluhan) koji su, uz pratnju zbora Izvor, izveli naslovnu stvar albuma „Komad neba“. Dojmljiva, ekspresivna, ali ujedno i intimna pjesma lako pamtljivoga refrena pokazala je sav raspon Željkina vokalnoga izričaja. Autentičnost i prepoznatljivost njezina toposa leži u njezinoj emocionalnoj dubini, ali i u širini izraza kojim delikatno prenosi različite emocije – od lepršavoga i sugestivnoga budeći osjećaj radosti kod slušatelja do senzibilnoga i empatičnoga izazivajući osjećaj čežnje i otuđenosti. Željka ne pjeva svoje pjesme – ona ih živi. Njezina posvećenost glazbi i način na koji briše svoj ego natkriva svaku eventualnu prizemnu propusnost ili upitnost; isto vrijedi i za Tonija.
Dramsku notu cjelokupnoj izvedbi pjesme pružio je izlazak Petra Beluhana na stage, koji je, svojom specifičnom bojom glasa, citirao nekoliko rečenica iz filma „Solaris“ Andreja Tarkovskoga, jednoga od Željkinih omiljenih redatelja. Najupečatljivija rečenica je glasila: „Čovjeku treba čovjek“. Upravo je ta rečenica suština pjesme „Komad neba“, ali i cijeloga albuma.
Poanta je da čovjek, suočen s neizvjesnošću budućnosti, ne traži samo znanstvene odgovore, već ponajviše potvrdu vlastite humanosti, empatije i sposobnosti voljenja, čak i kada je to bolno. Čovjek u sebi mora pronaći ravnotežu – u načinu na koji razmišlja, osjeća i postupa. Ta unutarnja ravnoteža omogućuje mu da živi u skladu s prirodnim redom stvari. Harmonija postaje temelj duše, njena duboka suština, pravda i red koji se očituju iznutra. Osoba koja postiže tu ravnotežu odražava svemir u malom – sve je u njoj povezano zajedničkim smislom i razlogom postojanja. Ljubav i ljudska povezanost jedini su medikament i jedina spasonosna sila pred onim što donosi distopijska budućnost.
Vokalni kontrapunkt između Željke i Beluhana unosili su elemente napetosti; s obzirom da su njihovi glasovi bojom i teksturom oprečni – Željkin visoki, sanjivi vokal parira Beluhanovom dubljem, melankoličnom baritonu – djelovali su kao teza i antiteza unutar pjesme, s ciljem naglašavanja njezine dubine, dok je višeglasje zbora Izvor pojačavalo emotivni naboj. Oprečnost vokala kao spoj „svjetla i sjene“ poslužili su dočaravanju unutarnjega nemira i Science Fiction atmosfere svojstvene tematici Tarkovskoga.
Posljednja stvar koncerta, kao i albuma bila je nešto čvršćega groovea – „Igra“, melodična i ritmična, lepršava, razigrana i plesna te nadasve životna. Nudila je bijeg od realnosti u osjećaj djetinje bezbrižnosti. Čovjek je biće koje se igra, pri čemu godine ne igraju ulogu. Igra implicira čovjekovu slobodu, zadovoljstvo, radost, smijeh, koja u svojoj krajnjoj fazi potiče sinergiju temeljnih dimenzija ljudskoga bitka. Igra je stoga nužna komponenta cjelokupnoga ljudskog života, nudeći bar privid apsolutne slobode.
Stvarajući, u bezvremenskoj igri umjetnika, zrcali se ono što filozofija Eugena Finka naziva izvornom igrom svijeta, poput vizije kozmosa koji se neprestano obnavlja. Umjetnikova sloboda jest stvaralačka igra bez svrhe i cilja. Umjetnik se lako igra i s vrijednosnim mjerilima kao igračkama. Prema Nietzscheu umjetnik sve prima na sebe, ali je od svega slobodan jer stvara iz sebe.
Bis je bio simbolično iznenađenje – pjesma „Blizu“ s albuma „Put na Mjesec“ (2012), na temelju kojega su Mangroove „rame uz rame“ s Mayalesom prozvani „perjanicom pop zvuka“. Uvertiru i odjavnu špicu koncerta rafinirano je izveo saksofonist Mario Bočić.
Nit vodilju koncerta činile su ljubav u svim svojim oblicima i igra kao bijeg od distopijske slike budućnosti (možda već i sadašnjosti).
Koncertna promocija novoga albuma „Komad neba“ sa sigurnošću bi bila grandiozna i da se odigrala u prvotno najavljenom terminu, no pitanje je bi li, bez nenadane odgode, koncert bio toliko spektakularan i kolosalan, emotivno nabijen, snažan i dubok, refleksivan i ekspresivan te maestralno vokalno i instrumentalno izveden, a o dojmu koji je ostavio na sve nazočne najbolje svjedoče Željkine suze radosnice dok je primala čestitke brojnih obožavatelja.
