photo: Nick Cave and the Bad Seeds, credit: Filip Bušić
Nick Cave and The Bad Seeds u Areni Zagreb – divlje i božanski!
16.10.2024. 23:27
Sinoć je u rasprodanoj Areni Zagreb održan jedan od najiščekivanijih koncerata godine, koncert Nicka Cavea i njegovih Bad Seedsa, a kakav je to koncert bio...
Nick Cave oduvijek je bio intenzivan i flambojantan frontmen, bilo to s Birthday Party, Grindermanom ili Bad Seedsima, no unazad zadnjih deset godina cijela priča prešla je na jednu sasvim novu razinu. Negdje oko albuma “Skeleton Tree”, tragičnih okolnosti u Caveovom privatnom životu i tijekom turneje koje je slijedila, koncerti (sada već u arenama) postali su neka vrsta duhovne obnove, kako za Cavea tako i za publiku.
Nakon te prekretnice više ništa nije bilo isto. Iako je i ranije bio planetarna zvijezda, Cave je postao superzvijezda koja je svojim blještavim krakovima zahvatila i novu publiku, horde nove publike. Koncerti Nicka Cavea & The Bad Seedsa iz turneje u turneju polako su prerasli iz “običnih” koncertnih iskustava u nešto puno, puno više, što nas dovodi do ovog trenutka i aktualne turneje koja prati najrecentniji album “Wild God”. Iako Caveu nikad nisu bili strani religijski motivi, na jedan ili drugi način, njegovo umjetničko i osobno putovanje na ovom albumu dosegli su neke nove “božanske” dimenzije. Lajtmotivi albuma su radost i ljubav, a u te dvije riječi može sažeti i jučerašnji koncert.
Od prve sekunde kada je Cave kročio na pozornicu, Arena se ispunila pozitivnom energijom i optimizmom kojima je “zarazio” publiku. Opušteni Cave Zagreb je pozdravio po domaći s “fala” i “dobra vechair”, koje je pročitao sa šalabahtera koji mu je vjerojatno napisao gitarist Geroge Vjestica, porijeklom Hrvat. Koncert je otvoren s “Frogs”, jednim od uvodnih singlova s novog albuma”Wild God”, a prva pjesma postavila je ton za ostatak koncerta. Raskošno i veličanstveno. Iako je Cave centralna figura, nije solo igrač, pa ne smijem izostaviti Bad Seedse koji su bend s velikim B.
Čarobnjaci na svojim instrumentima, Jednostavno nadnaravni. Kemija između Cavea i Warrena Ellisa i dalje je jaka i gotovo opipljiva. Lijepo je naći takve partnere u zločinu. Ellis je priča za sebe, od početka do kraja koncerta egzistira istovremeno na pozornici na koncertu u Zagrebu, ali i u nekoliko drugih dimenzija, nama običnim smrtnicima nevidljivih. Samo nam malo odškrine pogled u ta daleka prostranstva. Cijelu kompoziciju upotpunjuje i četveročlani zbor smješten na vrhu pozornice, moćnih anđeoskih glasova. Sve zajedno zvuči bogato i perfektno.
Naglasak setliste bio je na novom albumu, što je i logično, a sve nove pjesme blistaju live. Prve su na red došle “Wild God” i “Song of The Lake". Lijepo je i vidjeti da je bend, pogotovo Cave, uzbuđen zbog novog materijala i da baš guštaju u njemu. Jednu pjesmu je čak i zaustavio nakon par sekundi jer se divio tome koliko dobro zvuče – neka. Stvarno i je dobro zvučalo. :D
Od klasika Bad Seedsa prvo je odsvirana “Oh, Children”, a zatim možda jedna od najboljih pjesama Bad Seedsa ikad (a konkurencija je velika) - “Jubilee Street”. To nije pjesma to je svemir za sebe. Uslijedio je još jedan klasik šamar iz njihovog opusa “From Her to Eternity”. Cave, naravno, dobar dio koncerta provodi s publikom, na publici, u publici... To je već tradicija, iako za razliku od nekoliko prošlih koncerata, nisam dobila onaj osjećaj teškog emotivnog naboja koji su Cave i publika prelijevali jedni u druge, više je bilo nekako lajt, radosno, ne toliko dramatično. Bolje rečeno, nije dojam da je ta razmjena energija pitanje “opstanka i nužnosti” nego užitka. Možda nisu Cave i publika drugačiji, možda sam samo ja. Zanimljivo je promatrati i kako se kroz vrijeme iste pjesme drugačije reflekrtiraju i u nastupu izvođača, ali i u sebi samima.
Generalno ozračje tijekom cijelog koncerta bilo je izuzetno pozitivno, pa čak i na “najzlokobnijim pjesmama” poput spomenute “From Her”, “Tupelo” i nevjerojatno, ali i “Red Right Hand”.Ta neopterećena energija jednostavno se u slapovima obrušavala na publiku. Naravno, emocijama nabijenih pjesama nije nedostajalo i izvedbe “Cinnamon Horses” i “Long Dark Night” raznježile su sve prisutne. Jedan od najdirljivijih trenutaka bila je i izvedba “I Need You” s Caveovim licem u krupnom planu, a na kojem je vidljiv svaki udarac svakog otpjevanog stiha. Nema animacije niti vizualisera koji bi snažnije upotpunio emociju pjesme od lica autora pjesme koji ispočetka proživljava pjesmu baš svaki put.
Cave kao frontmen u svakom trenutku je u kontroli nad cijelom pozornicom i publikom, izrazito poletan, energičan i prisutan. Sama njegova karizma probija plafon Arene, a u izvedbama pjesama poput “Tupelo” vas još jedom po tko zna koji puta lupi po glavi podsjetnik da je on i jedan od najboljih storytellera među glazbenicima. Toliko vas uvuče u svoje prekrasno uvrnute svjetove da čak i među tisućama ljudi imate neku intimnu povezanost s pjesmama i njihovim likovima koji su gotovo opipljivi. A kameleon kakav je, nakon bloka emotivnih dinamita, kreće u dark mode i apsolutno nas detonira s izvedbama “Red Right Hand”, “The Mercy Seat” i najbadass “White Elephant” kojom je završen regularni dio koncerta.
Cave i Bad Seedsi nekoliko trenutaka pustili su da Arena pulsira ovacijama, a uz plimni val istih vratili su se na bis koji su započeli s “Papa Won't Leave You Henry”. Uslijedila je za publiku izrazito interaktivna “The Weeping Song”. Bad Seedsi su zatim napustili pozornicu, a Cave je još jednom sjeo za klavir i počastio nas s “Into My Arms” koju je cijela publika otpjevala u glas s njim. Kraj uz poruku ljubavi; Cavea publici, publike Caveu i univerzalnu koja je, možda naivno, ali prijeko potrebna u vremenu kada nam možda malo više jednostavnih poruka ljubavi ne bi škodilo. Zaključila bi parafrazirajući Cavea: “Bad Seeds, wherever you are, we fucking love you!”, a onda ću još jednom citirati istog: “We've all had too much sorrow, now it's time for joy.”. Neloš sentiment.