photo: Tame Impala, credit: Danko Crnković (perun.hr)
Tame Impala u pulskoj Areni - Lijek za melankoliju kasnog ljeta!
19.08.2022. 17:01
Teško je usporediti garažnu psihodeliju Tame Impale koju sam slušao 2012. u Beču pred 300-tinjak ljudi, s festivalskim indie rockom na Primaveri 2016. i iskustvom kojeg sam imao prije par dana u pulskoj Areni.
Sam Kevin Parker, gospodin koji *jest* Tame Impala i dalje ima scensku prisutnost trećeg rezervnog basista nekog benda i izgleda kao da su ga roditelji obukli i natjerali na obilazak Arene, ali nije dugo trebalo da mu publika jede iz ruke i da nam se kolektivni puls kreće u njegovom ritmu.
Nakon uvodne špice i upozorenja konzumiranja fiktivnih tableta Rushium napravljenih u svrhu promocije vrlo dobrog zadnjeg albuma “The Slow Rush” činilo se kao da nas čeka koncert kakvog očekujemo na elektronskim festivalima u istoj ovoj Areni nego indie ljubimcima koji su ipak karijeru izgradili na “shoegaze koji ne zvuči kao shoegaze” gitarističkim dionicama.
foto:Tame Impala, credit: Danko Crnković (perun.hr)
Možda pomalo mlako njihanje počelo je poprimati brži tempo s početnim taktovima starijih pjesama, prvo s laganom “Mind Mischief” i konačno buđenjem i ubrzavanjem ritma s bubnjevima “Elephanta”, sad već etabliranog rock hita na kojem je bend gradio dobar dio zvuka.
Iako bi se teško usudio odabrati vrhunac večeri, pretakanje “Let it Happen” u “Feels Like We Only Go Backwards” je stvorilo 15-minutnu pop ekstazu, jedan od onih momenata koji obilježava cijela ljeta i tjera ugrijano kamenje rimske arene da se zatrese na “If my take-off fails, Make up some other story, But if I never come back, Tell my mother I'm sorry“.
Bendov debi “Innerspeaker” je prošao lošije od “Lonerisma” a koncertom su ipak dominirale pjesme sa zadnja dva albuma na kojima je beatlesasta psihodelija i magnetičnost flaming lipsa zamijenjena sa sintisajzerima i sanjivom pop elektronikom “Lost in Yesterday” ili zvučnim zidom “One More Hour”.
foto:Tame Impala, credit: Danko Crnković (perun.hr)
Dok su Kevin i ostatak benda obavljali svoj posao na pozornici, drugu polovicu nastupa određivala je popratna igra lasera i osvjetljenja, napad bojama koji je svjetlom ispunjavao zidove Arene iz masivnog prstena koji je lebdio iznad pozornice kao aureola za našeg dugokosog australskog wannabe Isusa u japankama.
Ne sjećam se kad smo zadnji put svjedočili ovako efektnom light showu a zidovi 2000-i-kusur godina stare Arene su idealno a možda i jedinstveno platno za ovakav ples lasera.
foto:Tame Impala, credit: Danko Crnković (perun.hr)
Spori start je ubrzo zaboravljen i gotovo dvosatni nastup nije imao praznog hoda ili auru “odrađivanja” kakvog su imali Arctic Monkeys dan ranije na istom mjestu. Kevin je možda iz zafrkancije pitao jesu li bolji oni ili Monkeysi i ne bih se ni usudio davati odgovor na to, ali znam tko je ispao simpatičniji i bolji lijek za melankoliju kasnog ljeta.
Poznanica Australka koja je išla u školu s Kevinom na moju najavu odlaska na koncert rekla je samo da joj je drago da ga je pustila tinejdžerska faza sviranja Dinosaur jr. obrada. Nakon preksinoć mogu reći da smo svi od toga profitirali.
