photo: Damir Imamović, credit: Almin Zrno
Damir Imamović uoči nastupa na Europavox Festivalu: "Zarazićemo vas sevdahom! "
23.09.2021. 09:40
Uoči Europavox Festivala koji će se održati 24. i 25. rujna u zagrebačkoj Tvornici kulture porazgovarali smo s jednim od međunarodno najcjenjenijih sevdah glazbenika Damirom Imamovićem koji će uz pratnju američkog jazz basista Grega Cohena i majstora tradicionalnog turskog kemenche (gudala s tri žice) Deryae Türkana zaključiti prvu večer ove željno očekivane glazbene manifestacije.
Ove ste godine proglašeni najboljim europskim world music umjetnikom prema odabiru Songlinesa. Što za Vas znači ova nagrada?
Iskreno, nisam ni znao koliko ta nagrada znači dok je nisam dobio. Zapravo, već kada su me nominirali, osjetio sam po količini mailova i čestitki da bi bilo stvarno predobro da je dobijem. Songlines je vjerovatno najvažnija od velikih novina u svijetu tzv. „world music“-a koja se održala i koja jako uspješno prati sve što se radi na sceni tradicionalne muzike širom svijeta. Ljudi obraćaju pažnju na to i osjetim da je to donijelo još jedan sloj interesa za ono što radim i u regionu, ali i na međunarodnoj sceni.
Album "Singer of Tales" postigao je veliki uspjeh, premda je objavljen za vrijeme pandemije. Nedostaju li Vam nastupi uživo? Kako ste proveli pandemijsko vrijeme?
Prva godina pandemije zaista je bila užasna. Spremao sam album više od tri godine, sa mojim menadžerom Rokom Koširom isplanirao veliku promotivnu turneju i sve je krenulo zaista savršeno. A onda je kao hladan tuš došao prvi lockdown. Nisam se još ni oporavio od toga, otac mi se razbolio i umro. Album je išao po svijetu, osvajao nagrade i držao se na vrhu top lista, a ja sam to sve nekako sa strane gledao, prestrašen za oca i njegovo stanje. Bio je to horor za cijelu porodicu i moram priznati da nisam uspjeh albuma „doživio“ ni proslavio sve do ovog ljeta i prvih koncerata. Imao sam sreću da sam ovo ljeto puno radio, to me je malo trglo iz pandemijskog beznađa.
Na albumu sviraju Ivana Đurić, Derya Türkan i Greg Cohen. Kako birate suradnike? Kakva je glazbena kemija nastala među vama tijekom snimanja novog albuma?
Ivana je moja stara suradnica, Deryu poznajem još od 2010. kada sam prvi put išao učiti od njega. Grega sam upoznao, zapravo, u Puli 2012., kada mi je došao na koncert na gradskoj tvrđavi. Kada sam izmaštao projekt „Singer of Tales“ poželio sam da spojim sve to što radim sa onim što sve troje od njih već jesu ponaosob. Na izvjestan način, priča je to o historiji sevdaha, ali možda i njegovoj budućnosti.
Koju biste pjesmu s aktualnog albuma izdvojili kao Vama osobno najznačajniju i zašto?
Dvije se pjesme izdvajaju. Prvi single „O bosanske gore snježne“, koji je postao nekom vrstom „izbjegličke“ ili „emigrantske himne“. Napisao ju je bosanski pjesnik Omer Ombašić koji je kao izbjeglica stigao u Švedsku 1990ih. Druga pjesma je moja autorska „Čovjeku moje zemlje“. Cijeli album koncipiran je između te dvije priče: otvara ga priča onih koji nisu imali druge nego otići a zatvara priča nas koji nismo imali druge nego ostati.
Sevdah ste predstavili i predstavljate svijetu. Kako različite publike reagiraju na ovaj žanr? Imate li kakvih anegdota za podijeliti?
Izuzetno mi je uzbudljivo pratiti reakcije potpuno različite publike: od ljudi koji jako dobro znaju i mene i sevdah, koji me prate već 17 godina i primijete sve moje mijene, do Njemaca, Meksikanaca ili Kineza koji apsolutno ne razumiju ništa, ali svi pronalaze neki smisao u tome. „Damir dolazi i donosi svoj sevdah“, napisao je jedan švicarski organizator prije skoro deceniju: jedan čovjek iz publike mi je kasnije rekao da je malo razočaran jer je mislio da je „sevdah“ neki poseban instrument Kada sam počeo svirati tambur (instrument koji je gitara sa tijelom saza, koji su za mene napravili dva sjajna majstora Luka Zaletelj i Ćamil Metiljević), isti gospodin mi se javio na Facebooku i rekao: „Vidiš, rekao sam ti da ti treba tvoj instrument!“
Između mnogobrojnih autorskih projekata koje ste stvorili, također ste skladali glazbu za video igricu "The Enchanted World". Kako ste se snašli u stvaranju te vrste glazbe, koji su vam bili najzanimljiviji izazovi i što ste željeli dočarati finalnim produktom?
Veliko mi je zadovoljstvo raditi tzv. „funkcionalnu muziku“. Često radim za pozorište, film, pa, eto, i za video igricu. Autori igrice Ivan Ramadan i Amar Zubčević htjeli su da igra ima neki blago balkanski prizvuk, ali ne previše, da može komunicirati sa svim potencijalnim igračima na Apple Arcade platformi na kojoj je objavljena. Imao sam priliku igrati trial verziju a na muzici sam radio vođen glavnom junakinjom, slično kao što ponekada radim muziku za predstave baziranu na likovima.
U knjizi ste zapisali povijest sevdaha. Koja vam je povijesna činjenica na koju ste naišli najzanimljivija?
Sve u vezi sa sevdahom mi je jako uzbudljivo. Nastojim i druge zaraziti tim uzbuđenjem, otuda i knjiga.
Uskoro nastupate u zagrebačkoj Tvornici kulture u sklopu Europavox Festivala. Koliko su Vam kao glazbeniku s ovog područja i međunarodnom karijerom ovakve organizacije kao Europavox bitne i koliko su Vam do sada pomogle?
Volim festivale jer mi je to često prilika da upoznam kolege muzičare koje volim i pratim, ali i one za koje još nisam čuo. Po tome su festivali sigurno posebniji od nezavisnih koncerata. Bude tu, naravno, i važnih poslovnih i kreativnih kontakata.
Što publika može očekivati od Vašeg nastupa?
U Tvornicu na Europavox dolazimo kao trio: pored mene su tu i Greg Cohen i Derya Turkan. Očekujte priče, pokoju suzu, a možda i malo cupkanja nogom. Zarazićemo vas sevdahom!
