photo: Letu Štuke, credit: Tarik Zahirovic
Maksimalni minimalizam - Letu Štuke u Saxu!
07.02.2026. 17:17
Cesta je bila zavojita i relativno opasna za one koji je ne poznaju. Predio koji mogu nazvati zavičajem, pa sam vozio suvereno, praćen biranom domaćom glazbom s kultne „stojedinice“. I tamo negdje, između Lupoglava i Prkosa (jer tako se zovu sela u mom zavičaju) u eter su nenametljivo penetrirala tri i pol' gitarska akorda, praćena dubokim glasom za koji sam instantno osjetio da ga odnekud dobro poznajem, iako ga nikad prije nisam čuo. „To nije nikakva posebna kuća, to nije nikakav poseban vrt“, uveo me taj glas u pjesmu transično, kao u hipnozu. Tko je taj lik, tko je taj bend, naslušan i Haustora, i Johnnyja, i svega što je moju generaciju oblikovalo još iz vremena kad vinili nisu bili hedonistički gadgeti, već obvezatni dio glazbene lektire? Do refrena sam doslovce zastao na ugibalištu za rijetke autobuse koji voze tom rutom, i odslušao pjesmu do kraja. Tad nije bilo Shazama i sličnih aplikacija da instantno prepoznaju pjesmu koja ti učini da osjećaš trnce po cijelom tijelu, ni live streama da vidiš šta je zadnje sviralo. Ostalo je samo sjećanje na melodiju i stihove: „al' ne zna primitivizam šta je to minimalizam“. Mjesto u kojem sam stao zove se Prkos. Prikladno, rekao bih.
Cesta je bila zavojita i relativno opasna za one koji je ne poznaju. Predio koji mogu nazvati zavičajem, pa sam vozio suvereno, praćen biranom domaćom glazbom s kultne „stojedinice“. I tamo negdje, između Lupoglava i Prkosa (jer tako se zovu sela u mom zavičaju) u eter su nenametljivo penetrirala tri i pol' gitarska akorda, praćena dubokim glasom za koji sam instantno osjetio da ga odnekud dobro poznajem, iako ga nikad prije nisam čuo. „To nije nikakva posebna kuća, to nije nikakav poseban vrt“, uveo me taj glas u pjesmu transično, kao u hipnozu. Tko je taj lik, tko je taj bend, naslušan i Haustora, i Johnnyja, i svega što je moju generaciju oblikovalo još iz vremena kad vinili nisu bili hedonistički gadgeti, već obvezatni dio glazbene lektire? Do refrena sam doslovce zastao na ugibalištu za rijetke autobuse koji voze tom rutom, i odslušao pjesmu do kraja. Tad nije bilo Shazama i sličnih aplikacija da instantno prepoznaju pjesmu koja ti učini da osjećaš trnce po cijelom tijelu, ni live streama da vidiš šta je zadnje sviralo. Ostalo je samo sjećanje na melodiju i stihove: „al' ne zna primitivizam šta je to minimalizam“. Mjesto u kojem sam stao zove se Prkos. Prikladno, rekao bih.
Nekoliko mjeseci kasnije kolega u redakciji u kojoj sam brusio svoje novinarsko TV iskustvo donio je CD „jebenog sarajevskog benda“. Pogledao sam naslovnicu s djevojkom koja kao da će poletjeti za avionom u pozadini. Letu štuke? Nikad čuo. A onda ga je pustio na redakcijskoj liniji. I već od prvog stiha s oduševljenjem sam shvatio: „to je ONAJ glas! To je ONAJ bend“! „Otkažite letove, pretražite oblake“... Nepotrebno za reći, album prvjenac postao je obvezatni soundtrack u uredu koji sam dijelio s desetak ostalih kolega, do te mjere da je svaki dan svirao na repeatu. Sve na njemu... sve U njemu punilo je pukotine u mojoj duši, pukotine kojih do tad uopće nisam ni bio svjestan. Dino Šaran, Sarajlija po zavičaju, čovjek po vokaciji postao je moj privatni Dino Šaman, pa se – eto – ne moram kao Konstrakta pitati „'ko sam ja“, jer „nemam šamana“. Patetično? Možda. Ovo uostalom nije objektivna recenzija, nego iskrena reakcija. A iskrenost zna biti patetična.
Fast forward dvadeset i jednu godinu; odlazim na svoju šamansku seansu po vjerojatno sedmi ili osmi put. Ovim slučajem u omiljeni Sax, mjesto koje je ugostilo mnoge, ali gdje samo rijetki ugoste publiku. A Letu štuke su odlični domaćini, i to zna svaka od dvjestotinjak duša koje su razgrabile karte za oba koncerta. Odgovorno tvrdim da su Štuke bend koji najbolje funkcionira u ovakvim malim klubovima, gdje se s njima možeš gledati oči u oči, kao s prijateljem kojeg nisi dugo vidio. Najpoštenije. Najiskrenije. I najponiznije. Baš tako, nenametljivo i sa onim neodoljivim sarajevskim šarmom, bend je izašao na pozornicu koju sam, eto, i sam imao prilike osjetiti pod nogama u nekim svojim glazbenim epizodama, i prostor su ispunili hipnotički atmosferski zvukovi gitare i klavijatura. Muzika je tu, čeka se šaman. Neogrnut perjem i neokićen plemenskim nakitom – Dino izlazi sa poslovnično sunčanim naočalama, sav u crnom. „Skriven u utrobi dolazim sebi“... A došao je tako svakom od nas. Blago. Eterično. I u tome potpuno suvereno. To rijetkima uspijeva. Pa neka seansa započne!
U sljedećih nekoliko pjesama odmah se vidi sve; bend je raspoložen i usviran, Dino je u onom svom prepoznatljivom šeprtljavoplesnom elementu, publika je u posvemašnjoj ljubavi i oduševljenju, i ja osvještavam da se, kao i svaki put do tad, samom najavom nekog njihovog koncerta atmosfera stvori instantno. Samo se ponese sa sobom, ma gdje svirali. „Proteini i ugljikohidrati“, „Bože zdravlja“, „Ne poznajem“... dodatno podižu atmosferu, energija publike se instantno transponira na bend, pa se sve češće otmu osmijesi kod članova. A onda započinje dio gdje nas Dino svojim stihovima podsjeća na „od sebe prokleti svijet što kune se u Božije, a suče mačeve, nožine“, te novom „Ljudska prava“ ukazuje kako po tim istim pravima seru ptice (stoga „idem i ne vraćam se, ne znam adresu i broj“). A onda je uslijedila ona; pjesma kojom su Štuke pilotski suvereno sletjele na pistu u mom dvorištu, uz nezaoibilazni balkanskošpijunski sempl Bate Stojkovića „a nije vam odgovaralo“... i slobodarski chant „ustajte vi zemaljsko roblje“! Delirij.
Uslijedili su „Signali“ koje „oni šalju“, pa sad, tko ima uši – neka čuje. Vesela popična „Supermarket“, a potom i friški singl objavljen prije koji dan „Idemo pjesmo“, kojim Štuke najavljuju svoj novi, peti studijski album „Eter“. Aktualna do bola, ili „to the point“ („rekli bi Englezi“), „Idemo pjesmo“ odlikuje se himničkim refrenom i riječima koji sad već pomalo očajnički vape za bijegom iz ludila koje nas okružuje. Vapi za ljubavi i mirom („i pjevaj o ljubavi, o milosti, pjevaj o miru, oko nas duhovi prošlosti, i novi fašisti sa zecom u šeširu“). Taj zadnji dio me naježio. A onda smo krenuli „na zapad“, sreli se s Perom Papacoderom i Mirsom Motorolom, „Paranoja“ nam uzela dušu, pa smo se sudarili s „Kretenom“. „Topla voda“ i „Bella Donna“ su nas unježnile, i razmišljao sam o veličini autora koji tako vješto i prirodno spaja društvenopolitičke i životnobitne filozofske misli s rafiniranim ljubavnim temama i osjećajima, pucajući pritom na ona fina, istančana osjetila svoje probrane publike, jer Dino Šaran i njegove Štuke nisu prvoloptaški pop rock bend za široke mase.
A onda je uslijedio završni dio službenog dijela koncerta, sa hommageom prethodnospomenutom Johnnyju u „Tesli“, pa također majstorska „Sunce“, u kojoj je refren melodijski cikličan i mantričan, baš poput njenog teksta (objavljena kao duet s Darkom Rundekom, kojeg sam na neki način također već spomenuo na početku teksta). I, naravno (a kako bi drugačije) možda i najljepša pjesma koju je Dino ikad napisao – „Šutiš“. Dašak sevdaha u ionako melankoličnu tematiku i pop melodiju s refrenom koji gađa ravno u dušu, pjesma koja me obilježila na toliko mnogo načina... (rekao sam već da ovo nije objektivna recenzija). Zadnja je, naravno, „Mjesto za dvoje“ što „ljube se u mraku“, i gdje „samo ljubav miriše u zraku“, a tako je sinoć i bilo – iako nas je po prilici bilo dvjesto i dvoje, ali se ekskluzivnost i ljubav itekako osjetila u zraku! Štuke su se predstavile i odjavile, no ima li benda koji ikad odoli onom „hoćemo još“? Za bis bend odabire već spomenuta dva nova singla s nadolazećeg albuma, pa se pozdravljamo s njima uz pjesmu koja ima pjevati o miru (poput onog otprije „nek svuda vlada mir“). Iskustvo je to, neka nam nove uđu u uho (iako njihove pjesme imaju tendenciju ući ravno u dušu, kako maloprije rekoh).
Sinoćnji koncert Letu štuke u Saxu (kojeg je popratilo i nešto poznate „raje iz Sarajeva“) bitan je ne samo po odličnoj atmosferi koja u Zagrebu nikad „ne omane“... Bitan je jer u ludilu kojim smo okruženi, koje se na svjetskoj razini svakim danom sve više uspuhuje i „pokazuje zube“ jedan mali veliki bend iz ratom i mržnjom silovanog Sarajeva govori o ljubavi, poziva na mir i podsjeća na preostale molekule ljudskosti u nama.
