photo: Jonathan Roy, credit: Filip Bušić
Jonathan Roy - Stadionski show u "malom" zagrebačkom klubu
14.02.2026. 12:09
Petak trinaesti u zagrebačkom Boogaloou donio mi je iznenađenje kakvo već dugo nisam doživio na koncertu. Bez velikih očekivanja, gotovo usputno, došao sam poslušati Jonathana Roya — i ostao do samog kraja, svjestan da sam upravo naletio na nešto ozbiljno dobro.
Bit ću iskren – godinama mi je prolazio ispod radara. Kad je najavljen za Zagreb, nisam se pretjerano potrudio preslušati diskografiju. Kliknuo sam nekoliko pjesama, dovoljno da zaključim kako zvuči zanimljivo, i odlučio svratiti – više iz fotografske znatiželje nego iz fanovskog uzbuđenja. Plan je bio ostati kratko, poslušati par stvari i možda ranije zapaliti doma.
Plan je, srećom, propao.
Od prvog koraka benda na pozornicu bilo je jasno da zagrijavanja nema. Krenulo se silovito, nabrijano, s energijom koja nije popuštala do samog kraja. Klub je bio ugodno popunjen – nekoliko stotina ljudi koje bi se dalo zgurati i u mali pogon Boogaloo-a – ali to Royu i ekipi nije značilo apsolutno ništa. Svirali su kao da su pred desecima tisuća.
Uvijek mi je fascinantno vidjeti bend usred turneje koji u “malom” gradu, pred relativno skromnim brojem ljudi, odluči dati sve od sebe. Umor, kilometri i rutina ovdje nisu bili izgovor. Show je bio prioritet – i to se osjetilo u svakoj odsviranoj noti.
Neću ulaziti u nabrajanje pjesama – to bi zahtijevalo ozbiljnije poznavanje repertoara – ali setlista je bila pametno posložena. Energetski vrhunci izmjenjivali su se s laganijim, emotivnijim nizinama. Pod okriljem indie popa, koji čini okosnicu njegova izraza, Roy suptilno miješa soulerske dionice, funk groove, rockersku energiju i povremene country nijanse. Ta žanrovska razigranost na pozornici je djelovala prirodno i uigrano, a publika je svaku pjesmu nagrađivala glasnim pljeskom i uzvicima oduševljenja. Zvuk je bio onakav kakav bi trebao biti standard svakog koncerta: čist, uravnotežen, bez tehničkih trzavica. Svaki instrument imao je svoj prostor, a Royev vokal nosio je večer s lakoćom i sigurnošću.
Između pjesama Roy je vješto komunicirao s publikom, zahvaljivao na podršci i predstavljao članove benda. U završnici im se na pozornici pridružio i Portair, koji ih prati na turneji kao predizvođač. Prije finala upitao je publiku jesu li zadovoljni i žele li ih ponovno u Zagrebu. Odgovor je bio gromoglasan – bez ikakve dileme, DA!
Za sam kraj, s mix pulta je krenula “Low Rider”, uz koju su se članovi benda, plešući i mašući, oprostili od publike. Naklon, osmijesi i kraj.
Petak trinaesti ovaj put nije donio nikakvu nesreću. Naprotiv – bio je to savršen završetak dugog i napornog tjedna. Došao sam bez očekivanja, a otišao s jasnom željom da se Jonathan Roy vrati – jači, još eksponiraniji i pred brojnijom publikom koja će znati prepoznati što je te večeri dobila.
Ovo je bilo čisto, iskreno i energično -10/10.
Večer je otvorio Portair, mladi Australac kojem je ovo ujedno bio i prvi posjet Zagrebu. Uz akustičnu gitaru i smiren, emotivan set, publiku je polako uvodio u atmosferu večeri. Njegov nastup najlakše je opisati jednostavnom analogijom – da je dan kasnije svirao kao valentinovski program u nekom intimnom kafiću, zaljubljeni parovi imali bi savršenu glazbenu kulisu.
Iako je dvorana u tom trenutku još uvijek bila poprilično prazna, Portair je svoj dio večeri odradio profesionalno i koncentrirano, zasluživši iskren aplauz okupljenih.
