Izlet u darkerski post punk – Curses i Izleti
26.05.2025. 18:49
Sjećate li se njemačkog tinejdžerskog pop magazina „Bravo”? Sjećate? Bravo! E, upravo zahvaljujući tom magazinu, još kad bijah klinac (a to je bilo jako davno, čitaj: sredina toliko neprežaljenih osamdesetih godina prošlog stoljeća) uočio sam dark / gothic scenu i bendove poput The Cure, New Order, Joy Division, The Smiths... jer je darkerska scena osamdesetih bila toliko jaka da je jedan trendmaker časopis poput „Brava” jednostavno nije mogao ignorirati. I ne samo da je nije ignorirao – već joj je posvećivao feljtone, često i po 4-6 stranica određenog broja.
Ugledavši „natapirane” robertsmithovske kose, crne eyelinere i neobične prstene, naušnice, ogrlice i ostali nakit onaj mali ja (definitvno muzički osviješten od najranijeg mogućeg doba) zainteresirao zse a neobičan glazbeni pokret do te mjere, da je čitao tekstove iz časopisa na njemačkom jeziku, iako ga nije znao, tražeći riječi koje bi mogao nekako razumjeti, te imena bendova ili pjesama koji su se u napisima spominjali. Snimajući top liste s radija na kazete (i moleći se da voditelj ne uleti sa spikom prije kraja pjesme) ponekad bi se znalo desiti da se potrefi The Cure ili Morrisey u eteru, i tad bi mi srce uzbuđeno lupalo jer „to je baš TA pjesma”! (isto se dešavalo i s mojim prvim doticajima s punkom)
E sad, taj jangly flanger efekt na gitarama i basu, uz delay i reverb toliko karakterističan za post punk / gothic zvuk nešto je što mi je ostalo u ušima „za vijeke vjekova”, i jako mi je drago što je pokret u zadnjih desetak godina doživio popriličan revival, a još draže što je prepoznat i na Balkanu, s kojeg zapravo nikad nije ni otišao (jednom darker – zauvijek darker). Pogotovo kad u jednom tjednu imam priliku prisustvovati na dva takva koncerta, i to u istom klubu (Buzz Kull i Neon Lies u srijedu, i Curses i Izleti u nedjelju). A nedjeljni koncert bio mi je ponajviše napet zbog live izvedbe omiljenog producenta i DJ-a Curses (umjetnički alias talijansko-američkog „Berlinera” Luce Venezie), koji se nakon nekoliko DJ nastupa u Zagreb vratio u „bendovskoj” formaciji, uz njega na gitari i pratećeg mu basistu, i to već drugi put tako (uobičajeni naziv za polu-live formaciju, obzirom da su kao podloga live instrumentima i vokalu puštane unaprijed producirane trake, nije nužno bend već live-act). No, zanimao me, prema najavi organizatora (vrlo agilna Connected Agency) i beogradski elektro noise dvojac Izleti, kojima je ovo bio – doznao sam u razgovoru s njima – premijerni nastup van granica Srbije, i uopće prvi izlet u Zagreb. Talking about high expectations...
A ta očekivanja opravdana su već od prvih taktova njihova izuzetno energičnog nastupa. Momci uz pratnju pretprogramirane ritam mašine stvaraju pravi zid buke kojeg čine pumpajući razigrani bas (iako se radi o ponavljajućim patternima Andreja se potrudio da mu budu zanimljivi za sviranje, samim tim i nama za slušanje) i frenetični, doduše ne i kaotični riffovi gitariste (i vokaliste) Igora, s posebnim „touch” zvučnim umetkom koji se doima kao noiserski umetak cirkularne mašine za rezanje drva na zadane melodijske linije. Ono što me posebno veseli je „up tempo” i retro prizvuk ritam mašine, koja diktira plesni industrial tempo, te tekstovi na matičnom im srpskom jeziku. Publika sjajno reagira već od prve pjesme, što momcima daje motivacije i force za nastavak. Sa svakom novom pjesmom čini se da ostavljaju dublji dojam na sve veći broj okupljenih, najrealnije bi bilo usporediti Izlete sa možda Repetitorom na ecstasyju, obojeno notom industrijskog tamnosivila, i još jednom sam se uvjerio kako srpski bendovi, svaki ponaosob, njeguju svoj autorski potpis uz uvijek prisutni „quirkness”, pa samim tim nisu slični jedni drugima kao jaje jajetu. Izleti sve uigranije pričaju svoju priču kroz nešto-oko-polusatni nastup, prilikom kojeg (na zadnjoj stvari) Igoru puca žica, ali eto – srećom – može i bez nje! Aplauz oduševljenja govori sve, a i u pauzi nakon njihova nastupa čujem puno komentara koji su bezrezervno puni podrške i pozitivnog iznenađenja.
Nekih 15ak minuta kasnije prvim tonovima iz unutrašnjosti Močvare Curses najavljuju svoj nastup. Solidnih 150 duša (možda i više) ispunjava prostor kluba, Luca je na sceni u svom tradicionalnom romantičarskom tamnom odijelu i košulji, i mogu reći da me ovako „mafijaški” zalizan podsjeća na omiljenog strip junaka (zapravo više anti-junaka) iz Abuli-Bernetovog stripa „Torpedo 1936”, moralno amoralnog privatnog detektiva koji se (gle čuda!) odaziva također na ime Luca (Torelli, za razliku od Luce Venezie). Gotovo instantno bivamo katapultirani u onaj feeling s početka ovog izvještaja – slavne osamdesete, uz jangly flanger gitare, reverbom nafilani vokali, plesni pumpajući ritmovi... Luca pjeva na kockasti retro mikrofon, točnije ispušta razne atonalne zvukove, pojavnošću i kretnjama zauzima prostor na stageu i prenosi energiju na podržavajuću i iščekivajuću publiku (u kojoj primjećujem jedan dio ekipe s njegovih solo DJ nastupa). Njegov bendovski sudrug Dame Bonnet udara palicama po retro padovima u zaraznoj EBM maniri, no već na drugoj pjesmi prima se basa, a Luca uzima gitaru u ruke i svirački uvjerljivo stvara svoju new wave / post punk magiju. Dodajmo u mix plešuću podržavajuću publiku, i Močvara „samo tako” postaje nosač neodoljivog romantičarskog dark zvuka.
Curses na ovoj turneji promoviraju aktualni album „Another Heaven” objavljen na etiketi prikladna imena Italians Do It Better (osobno podržavam stav, empirijski poduprto), no očekivao sam koju pjesmu sa osobno mi omiljenog Curses albuma „Incarnadine” iz 2022. (hvala Dini Miliću što me, nehotice, jedne večeri upoznao sa Curses kroz sisterovsku „Gretschen Bender” u playlisti na matičnoj mu radio postaji). Četvrta ili peta pjesma po redu naslovna je „Another Heaven”, neworderovski broj koji ostaje u glavi dugo nakon što ga prvi put čuješ, evo i sad pjevušim ini refren dok pišem izvještaj... Kroz svoj jednosatni set Curses nas voze od mračnijih, klasičnih EBM ritmova prošaranih post punk gitarskim riffovima, do melodijski i aranžmanski nježnijih i melankoličnih pasaža karakterističnih za novovalni sound sredine i kraja osamdesetih (kad ih već toliko spominjem). Luca u nekom trenutku odlazi sa stagea i vraća se s buketom cvijeća, kojeg „trga” i baca nasumično u publiku (to mu je već tradicionalni move na nastupima). Pjeva, pleše, svira gitaru, šarafi efekte, Dame ga postojano prati na basu i u pozadinskim ritmovima, sve u svemu lijep, energičan performans podržan od strane okupljenih poklonika i radoznalih. Ono što bi im se moglo, doduše, staviti na teret je za zagrebačku publiku ponešto kratak nastup (svega oko sat vremena, uz samo jedan bis), te potreba koju je osjetila nas nekolicina – a to su aranžerski uvjerljiviji krajevi pjesama (osjeti se da je Luca prvenstveno DJ koji ostavlja „open end” i u ovakvim svojim stvarima za mogućnost premiksavanja na drugu traku unutar DJ seta), stoga poneke pjesme zvuče malo nedorečeno. No, sve ostalo sinoć prezentirano blago zasjenjuje taj „nedostatak”, i sasvim sigurno ovo je bila još jedna jako dobra darkwave večer na močvarnu tlu. Jedino što je malo falilo je – više pravovjernih gotičara.
