Darkwave močvarna srijeda uz Buzz Kull i Neon Lies
26.05.2025. 18:45
Kad čujem pojam „darkwave” obuzme me lagana nelagoda, obzirom da se pod njega danas trpa svašta; i retro nostalgija, i synthwave, i tvrdi industrial, pa čak i neke varijante dream popa. No uz profilirano ime australskog glazbenika Marc Dwyera, a.k.a. Buzz Kull, koji je u sklopu svoje ekstenzivne europske turneje odlučio posjetiti i Zagreb dvojbe nema – barem ne bi trebalo biti.
Buzz Kull je unazad preko nekoliko godina izborio svoje cijenjeno i utjecajno mjesto pod „kišobranskim” nebom darkwavea, nezaobilazni je dio svake ozbiljnije žanrovske playliste, pa sam otprilike znao što me ove srijede čeka u Močvari. Usput, Močvara se u zadnje vrijeme pokazala kao savršen plejs za ovakvu vrstu koncerata – naravno da su se „darkeri” i „gotičari” (kako to nostalgično zvuči!) oduvijek i okupljali u URK-ovu eklektičnom klubu uz savski nasip, no u međuvremenu se profilirala sasvim nova generacija izvođača, pa tako i publike.
Priliku da otvori koncert imao je Neon Lies, umjetnički alias pod kojim se krije (ili bolje rečeno- samouvjereno pokazuje) do it yourself entuzijast Goran Lautar, slobodno se može reći već poznato ime na domaćoj dark sceni. Stoga je njegov nastup bio savršena podloga za „zvijezdu večeri”, iako se dva autora bitno razlikuju pristupom stvaranju i reprodukciji svoje glazbe (što mi je bilo posebno zanimljivo za primijetiti i promatrati). Neon Lies je svoj elektronski setup postavio ispred bine i na taj način bio više među plesački raspoloženom publikom, nego „iznad nje” (humble pristup koji je pospješio neverbalnu komunikaciju izvođača s istom tom publikom). Okosnicu njegovog nastupa čine melankolične i pomalo naivno sjetne melodije, povezane s jasnim i konkretnim retro elektro beatovima, dok je feeling namjerno hladan (otuda pojam coldwave u opisu tqkve glazbe), točnije otuđen. Paradoksalno, ne samim tim i manje dopadljiv. Goran je simpatično energičan, daje se u svaki ton, pleše, pjeva (efekti na mikrofonu su mandatorni!), prenosi neposredno svoju energiju na publiku, koja ga s odobravanjem pozdravlja nakon svake pjesme. Zanimljivo je da je njegov pristup stvaranju elektronike gotovo potpuno analogni – svira retro sintiće i pušta trake s kazete, što je veliki respekt u mojoj knjizi.
Uz relativno kratku pauzu tijekom koje komentiram izvođača s prijateljima (usput saznajem i da je pojam bedroom wave legitiman kao opis nečijeg stvaralaštva iz udobnosti ili kaotičnosti vlastite spavaće sobe) na scenu izlazi Marc, i od prvog takta postavlja drugačiji standard zvuka (koji je glasniji) i prizvuka (koji je više pop, ukoliko tu odrednicu shvatimo fleksibilno). Uz to, Buzz Kull svoju glazbu uživo izvodi uglavnom puštajući unaprijed snimljene trake preko kojih pjeva i „šarafi” poneki efekt, za razliku od njegovog prethodnika Neon Liesa. To nimalo ne umanjuje uvjerljivost njegovog nastupa, koji je energičan i nabrijan – Marc se postavlja u poze frontmana svog „nevidljvog” benda, naglašava pojedine lineove izvikujući ih, pleše i suvereno vlada pozornicom. Lightom prevladavaju crvenocrne i duboko plave kombinacije, stotinjak okupljenih odlično odgovara na presjek Marcove karijere, pogotovo kad uslijedi jedan od njegovih najvećih hitova „Last In The Club”. Izgledom neobaveznog umjetnika koji je sasvim slučajno tu (i nitko ne kuži koliko je zapravo genijalan) stvara hladnjikavi dark imidž post punk scene osamdesetih, uz nešto između jakne i balonera, te nehajnu olfo „bubica” frizuru. Komunikacija s publikom je očekivano minimalna, pa ipak Marc je uspio poručiti kako mu je drago što je u Zagrebu i kako su ljudi ovdje učinili da se osjeća dobrodošlim.
Industrial pristup u kosturu beatova (jak i čvrst kick i snare, uz pulsirajući bas) i snažne i pravilne arpeggio sekvence začinjene mračnim vokalom voze kroz presjek ključna tri Buzz Kull izdanja, albume „Chroma”, „New Kind Of Cross” i trenutno aktuelni „Fascination”, koji su u obliku vinila ponuđeni na merch štandu skupa s majicama i naljepnicama. Iako potpada pod darkwave i inkorporira post punk, cold i minimal wave u svom zvuku, Buzz Kull mi se čini kao potpuno drugačiji izvođač u odnosu na Neon Lies; ne kažem da ne mogu prepoznati iskrenost u pristupu, no uz veliku popularnost darkwavea u svijetu i ogroman broj sličnih izvođača na trenutke mi se sve doima pomalo pretencioznim. Ne Buzz Kull kao samostalni projekt, već vrćenje u krug jednog te istog zvuka, što počinje djelovati sterilno i generički. U usporedbi s tim – Neon Lies pristup mi je osobno bliži, možda zato jer se i sam nazivam muzičarem sklonom eksperimentu i raw pristupu u stvaranju glazbe, ma kako se ona zvala, i ma kako zvučala.
Buzz Kull zavšrava svoj približno jednosatni nastup u poderanoj majici i odlazi sa stagea, na koji ga publika pozivanjem opet vraća. Za bis slijedi (samo) još jedna pjesma, i čini se kako je to publici sasvim dovoljno nakon što ga pozdravi glasnim odobravanjem. Zanimljivo je što je u publici svojevrsni konglomerat old school i poprilično mlađahne ekipe, što ujedno (zbog ovih potonjih) prilično veseli. Čini se kako Močvara (kao i mnogi drugi manje-više alternativni klubovi) odgaja neke nove generacije, koje bi također mogle posegnuti za vrelom darkerskog naslijeđa osamdesetih, do kojih ih actovi poput Buzz Kull i Neon Lies neupitno vode. I za kraj, da odgovorim na nedoumicu koju su neki imali – da, Buzz Kull je inicijalno krenuo kao duo (uz Marcovu glazbenu kolegicu Rebeccu Liston), no Rebecca je prije dosta vremena napustila projekt. Zato je Marc „došao sam” u Močvaru. I hvala mu na tome, sasvim ok zabava za jednu srijedu navečer, uz ipak nešto manje publike nego što sam očekivao, obzirom na „veliko ime”. Well... Oh, well.
