Psihomodo pop Unpljugd: Premda ištekana, Ramona je mala i nabrijana
Unpljugd izdanje Psihomodo popa. Benda koji nekako iznova i iznova može biti jednako zabavan, sada na još boljoj razini.
Unpljugd izdanje Psihomodo popa. Benda koji nekako iznova i iznova može biti jednako zabavan, sada na još boljoj razini.
Još jedna srijeda, još jedan koncert u Močvari. Ovaj put bila je riječ o norveškom Shiningu. Za razliku od švedskih imenjaka iz voda black metala, specijalizirali su se u kombiniranju svih mogućih vrsta metala te tako došli do vlastite tvorevine – blackjazza. Kako se piše, tako i zvuči. Inače su trebali nastupiti uz The Dillinger Escape Plan kao predgrupa, no nesretne okolnosti odgodile su suradnju pa smo ovaj put čuli njihov solo nastup. Kako je ispalo? Detaljniji opis slijedi.
Sinoć je nastupio u dvorani Blagoje Bersa, Muzičke akademije u Zagrebu. Galeriju fotografija donosimo u nastavku.
U proteklih su me nekoliko mjeseci životne okolnosti dovele do toga da sam imao čast upoznati poveću brojku ljudi s Jamajke. Dakako da je prije nego kasnije temom razgovora postalo ono što smatram uvjerljivo najboljim nacionalnim proizvodom te države – ska glazba. Uglavnom, svjesni su da postoji, ali ju ne šljive dva posto, ne znaju navesti dva izvođača. Slušaju dancehall i raggau, ska nazivaju dosadnom muzikom za penzionere, te mi garantiraju da se ne sjećaju kad su zadnji put čuli za neki ska koncert. Eto. Pomoglo mi je to da "stavim stvari u perspektivu", nije ska samo u nas marginaliziran i zaboravljen, tako je više-manje posvuda (blažena Njemačka) na ovom svijetu. U to vas ime obavještavam da ću preskočiti lamentiranje nad slavnom boljom prošlošću stjegonoše ska pokreta u Hrvata Skaville festivala, i prosto izraziti sreću i zadovoljstvo što je, unatoč tome što je danas više koncert nego festival, dočekao i svoje 11. izdanje.
Sinoć smo u Močvari imali prilike čuti dva benda koje razdvaja Atlantik, a spaja ih ljubav prema glazbi - američki bend Beach Fossils i britanski Nervous Conditions.
Rijeke ljudi krenule su sinoć prema Šalati. Fanovi iz Hrvatske i susjednih zemalja, koje je činila mahom populacija ljudi kojima su Duran Duran obilježili mladost, skupljali su se već oko sedam sati ispred Schlosserovih stuba.
Isplatilo se čekati ovaj dugoočekivani koncert The Killsa kojeg smo svi bili željni sinoć u Tvornici kulture, a dokazao je to i broj fanova koji su napunili Veliki pogon. Već od devet sati prostor pred binom i tribine bile su ugodno popunjene, tako da su oni koji su željeli naći dobro mjesto napravili pravu odluku došavši ranije.
Dobiti priliku da čujete Mozartov Requiem u crkvi u Beču nije nešto što se događa svaki dan. Još posebnije je što se ovaj put radilo o izvedbi orkestra posvećenog izvođenju Mozartovih djela onako kako je sam skladatelj zamislio. Orchester 1756 iz Salzburga izvodi Requiem sa 40 ljudi, kako je i napisano.
20 godina je vrlo dugo razdoblje, osobito u glazbi. Ipak je to jedno vrlo nemilosrdno područje u kojem inovativnost traje 10 godina, a dosljedna kvaliteta tek nešto malo dulje – u prosjeku proporcionalno količini alkohola u izvođaču. Stoga kapa dolje The Dillinger Escape Planu jer u svemu tome uspjeli su izdržati puna dva desetljeća. Ovaj vikend posljednji put nastupili su sa svoje dvije predgrupe, God Mother i The Number 12 Looks Like You. Rezultat? Vani je bilo kišovito i vlažno, a u Močvari još gore. I nitko se nije žalio.
Zapanjujućim trećim danom i ranojutarnjim tulumom u nedjelju na Orahovačkom jezeru završio je deseti Ferragosto JAM. Čast zatvoriti festival koji je trajao od 3. do 6. kolovoza pripala je popularnom hip hop dvojcu Krankšvester.
Iako je po svim kriterijima za jedan koncertni izvještaj i više nego kasno, osjećam potrebu da napišem kratak osvrt na ono što se dogodilo te pretposljednje nedjelje u srpnju na terasi zagrebačke Močvare.
Na osebujnom Orahovačkom jezeru jučer je započeo jubilarni, 10. Ferragosto JAM. Od utorka na festivalsku lokaciju pristižu tisuće mladih koji će do nedjelje tulumariti na najvećem slavonskom festivalu, poznatom po izuzetno opuštenoj atmosferi koja danonoćno vlada oko jezera.
Već šestu godinu za redom živim pored doma za starije i svakodevno susrećem sugrađane u sedmom i osmom desetljeću života. Da mi je netko rekao da ću vidjeti nekoga njihove generacije tko dva sata rastura koncert, bila bih jako skeptična. I onda se dogodio koncert Toma Jonesa u pulskoj Areni 2. kolovoza.
Gotovo tradicionalno, sredinom srpnja, svjetski poznati gitarski virtuoz Miroslav Tadić zagrebačku publiku na sceni Amadeo oduševi svojim koncertom.
Napokon im se s ostvarila velika želja - Slow Motion Suicide zasvirao je u Vintage Industrial Baru i to u akustičnoj verziji.
Warpaint je eksperimentalni indie rock bend osnovan 2004. u LA-u, a čine ga Emily Kokal, Jenny Lee Lindberg, Theresa Wayman i Stella Mozgawa. Da se radi o koncertu kojeg je zagrebačka publika dugo iščekivala dokazao je i pozamašan broj ljudi koji su čekali u redu za ulaz u klub.
Ryan Adams sinoć je nastupio u rasprodanoj Tvornici kulture i uz predizvođačicu Karen Elson oduševio brojne oduševljene fanove. Galeriju fotografija pogledajte u nastavku.
Zadnjih dana mogla se osjetiti primjetna vrućina na zagrebačkim ulicama. Budući da nije bilo moguće ništa drugo doli čekati pravi trenutak za godišnji, najbolji je lijek bilo ispijanje nekoliko piva usred tjedna. Kad smo već bili u stanju opuštanja, zašto ne poslušati Egypt? Zadnji put posjetili su nas prije godinu dana, a ovaj put pridružio im se domaći Hrmülja. Stoga je bilo zgodno otići, poslušati i utvrditi gradivo.
U četvrtak je otvoren 15. Tabor film festival, koji iz godine u godinu diže ljestvicu i po posjećenosti, ali i kvaliteti. Već prilikom vožnje do samog mjesta festivala, utvrde Veliki Tabor, preko sedam gora i sedam brda, lako se zaboravilo na stres svakodnevice. U predivnom okruženju Velikog Tabora četiri su se dana prikazivale projekcije filmova, održavale radionice, izložbe i slušao pomno biran line up.
Bilo koja osoba koja je ikad voljela rock žanr zasigurno zna tko su The Cult. Njihovi najveći hitovi i danas svako toliko protutnje radio stanicama, a nastupi su im nekad slovili kao legendarni. S obzirom na sve to, moram priznati da sam od onog jučerašnjeg na zagrebačkoj Šalati ipak očekivala više od prezentiranog. Naravno, činjenica je da je dojam od večeri prije i kaosa koji su priredili Prophets of Rage i dalje jak pa je malo teško ne uspoređivati ova dva, potpuno različita dva nastupa, ali nit vodilja je i dalje jasna.
Kraj godine je još daleko, gomila koncerata tek čeka na svoj red, ali već sad je jasna činjenica da će sinoćnji spektakularan koncert Prophets of Rage sasvim sigurno kraljevati na jednoj od prvih pozicija. Žestoko, glasno i energično epiteti su kojima se najbolje može opisati ne samo nastup Prophets of Rage, nego čitava večer. Tko je bio, imat će materijala za prepričavanje, tko nije – može mu biti žao.
U maniri dugogodišnje tradicije - nije festival ako bar jedan dan ne pada kiša - onaj treći ovogodišnjeg INmusica započeo upravo tako, pljuskom. Ugođaj koji nagovještava kraj svijeta zaplašio je veći dio publike koja je ili stigla i sakrivala se pod šatorima ili svoj dolazak na posljednji dan festivala odgodila za nešto kasnije od predviđenog.
Dojmovi od prvog dana još se nisu ni posložili kako treba, a već je stiglo vrijeme za ponovno se uputiti prema osunčanom i vrućem jarunskom jezeru gdje se spremao spektakl. Drugi festivalski dan relativno se brzo rasprodao nakon objave headlinera tako da su očekivanja publike, a sasvim sigurno i organizatora, bila itekako velika.
Po prašnjavom puteljku koji vodi do velikog Jarunskog jezera svoj smjer je lovio bijeli hippie kombi stranih registarskih oznaka. Vozačica strankinja nam udjeli osmijeh, na nebu ni oblačka, a vremenske prognoze za sva tri dana INmusica su neočekivano dobre. Preostaje nam samo da se opustimo i još jednu godinu provedemo spojeni s glazbom na svakom koraku.
Drugi po redu ljetnim koncertom 2017te na krovu MSU dočekali su nas svjetski jaki, svakog trena toliko i poznatiji, riječki Jonathani. Nakon 2 izdana albuma, postava bine jača je za još jednu uokvirenu naslovnicu novog albuma.
Ne valja uvijek gunđati, jel' tako? Ako je tako, onda se možemo koncentrirati na činjenicu da Zagreb (a da ne kažem Hrvatska) u proteklih desetak godina i nije bilo najgore mjesto na svijetu za jednog ska fana. Imali smo određen uzak ali produktivan krug ljudi (shoutout za Siđu i Skatanica) koji nam je omogućio da vidimo i čujemo, kako na ljetnom Skaville festivalu tako i na brojnim gigovima tijekom godine, dobar dio svega onoga što je u toj glazbi na našem kontinentu vrijedilo. Jedan od takvih koncerata je bio i onaj početkom 2011. kada su u Zagrebu premijerno nastupili Samostalni referenti i 8°6 Crew, i pritom pred nekoliko stotina uzvanika u Pogonu Jedinstvo priredili izvrsnu feštu, a mene iz umjerenog pretvorili u okorjelog fana. Šest i pol godina kasnije, razloga za gunđanje se ipak nakupilo puno više nego što smo tada mogli zamisliti. Skaville festival se ugasio, bendovi na turnejama nas zaobilaze (okej, osim neumornog Bucka i koga god već da mu svira pod imenom The Toasters) jer ska gigove u Zagrebu više nitko ne radi, a i što se tiče lokalnih bendova spali smo na nekoliko vrlo blijedih imena. Jednostavno je, nema računice. Scena mrtva, kako raditi koncerte ako si nakon svakog u minusu? Eto, čak i ti Referenti koji su svojedobno bili redovni gosti sad nisu navratili tri godine.Taj je predug post prekinut ovog petka u KSET-u, hvala im lijepa.
Novi album, nova turneja. To je proces koji je već odavno uhodan, stoga nema razloga da ga se jedan od najvećih metal sastava današnjice ne bi držao. Povodom izdavanja "Emperor of Sand", Mastodon je ponovno posjetio Tvornicu kako bi nam pružio svoju gromoglasnu glazbu. A netom prije koncerta smo dobili na znanje da će Tvornica udomaćiti još jedne teškaše, norveški Kvelertak. Uz takvu postavu, zar je bilo sumnje kakav će koncert biti?
Jadna li vam majka nađete li se ikad u pokušaju brzinske kupovine piva u trgovačkom centru Supernova u Buzinu u nedjelju navečer. Em radi do 9, em je koncipiran na način da ćete se prije iskoprcati iz đavoljih kandži na plamtećem brdu okruženom divovskim bijesnim hijenama nego pronaći izlaz iz tog nakaradnog kompleksa u odbojnom predgrađu. Ispričavam se svima iz Buzina, ali ionako sumnjam da itko starno živi tamo. Nego, opisane će okolnosti biti tim gore ako znate da vam se pritom žuri na koncert. U Močvaru, dakako. Na Dog's Beach i The Shivas, tandem čija svirka označava otvaranje Beat City Festivala, dvodnevnog događanja koje se proteže kroz četiri dana i okuplja ono surfersko i rockersko što trenutno kombijima šara po ovom dijelu planeta.
U slučaju ranjiva srca, meke duše ili pak konstantnih prisvajanja osjećaja sentimentalnosti iz određenih razloga, jučerašnji koncert benda Cigarettes After Sex odigrao se kao savršeni lijek spomenutim "simptomima".
U Močvaru su ovog četvrtka došli King Khan & The Shrines. Klub su vrlo ugodno popunili, vjerujem da nas je bilo barem 350. Sve do pola sata prije koncerta činilo se izglednim da će taj broj zapeti na 349. Temperatura, grlobolja, ispitni rokovi, lijevo uho koje je otkazalo poslušnost, te kiša koja je počela onako prgavo prijeteće padati, sve su to razlozi zbog kojih ovaj report, ma zamislite samo šoka i razočaranja, umalo niste čitali. No, vrag mi nije dao mira, em vas nisam htio ostaviti u rubno suicidalnom stanju, em je King Khan ipak prevelika bajica da bi ga se moglo samo tako preskočiti. Pa sam se ipak dokotrljao, nadahnut i ohrabren žarkim svjetlom s Hendrixovog mosta koje je, poput onomad zvijezde betlehemske kad je vodila sveta tri kinga do little Isusa, odvelo humble slugu (u nastavku teksta – mene) do our Kinga, spasitelja našeg soula i proroka rock'n'rolla.
Ponekad toga nismo svjesni, ali svaka država, na svakom kontinentu, ima bendove koji imaju nešto za ponuditi. Tako nam je ovu srijedu Australija pružila trostruku dozu post-rocka. Glavnom izvođaču We Lost the Sea pridružili su se sunarodnjaci Dumbsaint i Meniscus kako bi nam dokazali da i na južnoj polutci postoje kvalitetni bendovi.
Trideset godina je prošlo od kada su Billie Joe Armstrong i bassist Mike Dirnt osnovali punk-rock bend Green Day, dvadeset i sedam godina od kada im se pridružio Trey Cool, a devetnaest godina od kada su zadnji put nastupili u Ljubljani. Čini se to kao daleka prošlost, a za sam bend najvjerojatnije i jest. Tri puna desetljeća uspona i padova, dvanaest studijskih albuma, nekih legendarnih, nekih koje bi najradije zaboravili, jedna punk-rock opera. Hrpetina hitova i horda fanova, što starijih, što mlađih koje je ovaj bend okupio kroz godine, Green Day definitivno čine jednim od najbitnijih bendova 90tih. Sinoć su u sklopu “Revolution Radio” turneje ponovno navratili u susjednu Ljubljanu, a o ovoj večeri pričat će se godinama.
U nedjelju nam je u Tvornici kulture, u sklopu promocije albuma "In Spades", koncert priredio jedan od najvažnijih američkih alter-rock bendova - The Afghan Whigs.
ESC Life i My Buddy Moose, dva izvanredna hrvatska benda, nastupili su sinoć u Tvornici kulture i odveli publiku, koju je činilo svega nekih šezdesetak ljudi, u plesni svijet pop punka i rocka.
U okrilju predivnog Stella Maris-a u Umagu, tik do plaže, u sjeni borova, dok mirisi mora obuzimaju sva osjetila...ne, to nije nova pjesma Miše Kovača, nego pokušavam pjesnički dočarati lokaciju na kojoj se protekli vikend odvijao prvi Sea Star festival. Sudeći po odazivu publike, bit će ih još jer su se posjetitelji brojali u tisućama tako da organizatori vjerojatno nemaju razloga za nezadovoljstvo. Od sveukupno 4 dana, uključujući nulti i zatvaranje, uspjeli smo posjetiti samo 2, međutim i to je bilo dovoljno da se isplešemo, zabavimo i vratimo kući pozitivno umorni.
Prošli su četvrtak u Močvari koncert održali Bitipatibi i Presing. Bitipatibi je započeo put promocije albuma svojeg novog albuma "Lešnici divlji 2", dok Presing prvi puta nastupa u Zagrebu.
Ako vam je to kojim slučajem promaknulo, dopustite mi da vas upoznam s činjenicom da Močvara ovih dana slavi svoj osamnaesti rođendan. To se slavlje proteglo na gotovo cijeli mjesec svibanj, i to na način da su nam za svaki (ali apsolutno svaki, ej!) dan pripremili neki programski sadržaj, od kojeg 90 posto dakako otpada na koncerte. Time su definitivno do kraja učvrstili dojam o tome da imaju najjači klupski program u gradu, u zadnje vrijeme bez konkurencije. Što se mene tiče, neka nastave slaviti 18. rođendan još barem 18 godina, ako će to značiti ovakvu sumanutu redaljku kvalitetnog i zanimljivog muziciranja. U toj vrlo šarolikoj paleti gostovanja, kao najegzotičnije se nameće ono koje se dogodilo ovog petka. Radilo se o gospodinu imena King Ayisoba, došao nam je iz Gane i svira tradicijsku glazbu na kologu, jednostavnom dvožičanom starinskom instrumentu.
Ovog je ponedjeljka u Močvari nastupilo čak pet bendova. Najvažniji od njih, prvi među nejednakima, bili su Youth Avoiders. Vašem je izvjestitelju još otkad je prvi put čuo da se ovi pariški pankeri vraćaju na mjesto zločina (a bilo je to objavljeno u najavi onog izvrsnog Rixe giga u Medici) počela toliko intenzivno curiti slina da sam uzrokovao podizanje parketa u sobi. Mislim, u najavi je ovog koncerta pisalo da su Youth Avoiders jedan od ponajboljih punk bendova današnjice, i ja se s time definitivno slažem. Vlasnici su opasne formule za kombiniranje nevjerojatno catchy i hardcore stvari, malo tko je obdaren takvim talentom. Možete pretpostaviti, od giga sam očekivao puno. I imam dojam da nisam bio jedini, nekako je solidan šušur vladao, činilo se da svi jedva čekamo da nas unerede kao onomad u Grey Roomu. To pričam o tjednima prije koncerta, sam događaj je otpočetka nekako odavao drugačiji dojam, nedostajalo je hektopaskala te večeri u zraku na nasipu.
Dobrano zahuktali svibanj nam je već dosad omogućio da u Zagrebu posvjedočimo maloj milijardi koncertića, koncerata i koncertčina. Nekakav postulat kolektivnog identiteta na ovom našem prostoru (doduše, vjerojatno ne samo našem, ali za ostale ne mogu sa sigurnošću tvrditi) je ta teorija da ništa ne valja. Možda je, doduše, nekad davno i valjalo, ali sad više nikako, ni pod razno, ne valja. Uvijek fali navodno ljudi, interesa, bendova i jednostavno, kad se sve zbroji i oduzme, to više nije to. A kad ono, u praksi i dalje imamo činjenicu da gradska koncetna ponuda ne da ne posustaje, nego je iz godine u godinu sve jača i jača, neupitno, stotinu tisuća milijardu posto sigurno bolja i zanimljivija nego prije deset, dvadeset ili trideset godina. Tako da se tu treba, kad sagledamo kompletan (vrlo reprezentativan) uzorak, ipak zapitati je li moguće da su hiperproduktivni koncertni organizatori po zagrebačkim klubovima stvarno toliki pomahnitali mecene mazohisti da su voljni uvijek i zauvijek rasipati vlastitu paricu radi umjetničkog i duhovnog uzdizanja puka putem koncerata koje nitko ne šljivi, ili možda ipak na godišnjoj bazi ljudi tu i tamo uspiju ostati barem na nekoj pozitivnoj nuli, ako već ne i zaraditi koju kintu. Da se razumijemo, što se tiče onih kojima to ne pođe za rukom, i dalje ću se drznuti ustvrditi kako to nije zbog onih maloprije navedenih "nikog više nije briga, scena nam je mrtva, ljudi radije idu na cajke..." razloga, već zbog proste činjenice da je kalendar prezasićen bezbrojnim eventima svaki dan, i da jednostavno čak ni gotovo milijunski grad poput Zagreba nije u stanju "pokriti" baš sve to. Negdje na tom kraju ovog spektra se smjestio i ovaj nastup američke kantautorice s engleskom adresom Jesce Hoop u maloj Tvornici kulture ovog utorka. To nije samo moja procjena, sami organizatori (YEM kolektiv) u Facebook eventu lijepo iskreno pišu kako toliko toga rade ovaj mjesec da su malo zaboravili na ovaj dragulj.
Povodom 18. rođendana, Vatra je u Tvornici kulture odlučila prirediti dvodnevnu manifestaciju kojom bi ga obilježili. Dok je koncert u petak bio akustične naravi s mjestima za sjedenje, u subotu je bio električni na kojem nikome nije palo na pamet sjesti za predah.
Kad sam ovog utorka popodne upalio video stream Radio Studenta (da, i to postoji) ugledao sam nekoliko vrlo simpatičnih ljudi. Osim standardno simpatičnih voditelja Andree i Vexa, bila su tu i dvojica mladića iz Finske koji su nam pričali o sebi. Svašta smo saznali, ali ono ključno je bilo to da nakon emisije idu u Močvaru, gdje su te večeri imali podijeliti, zajedno s još dvojicom kompanjona, malo poda kraj klupskog šanka s bendom Srbi. Čak će i nešto površniji pratitelji zbivanja na gradskoj alternativnoj sceni uspjeti povezati da je to bio isti onaj dan kad se u Medici održavao svojevrsni skup potpore (iako je već tada bilo jasno da od deložacije nasreću neće biti ništa) koji je, valjda, privukao i puno pankerskoga puka, pa je stoga svega nekoliko glava sramežljivo virilo iz kutova terase kad sam se u Čvaru dokotrljao oko dvadeset i drugog sata.
Jučer smo imali priliku prisustvovati na jednom od posljednjih nastupa jednog od najvećih i najutjecajnijih hard rock sastava ikada, Deep Purplea. U Areni su im se pridružili ex-yu metalci Divlje jagode i južnjački Kanađani Monster Truck. Iako bez Ritchiea Blackmorea i pokojnog Jona Lorda, nastup ovih rock divova nije oskudijevao odličnim izvedbama.
Završio je treći Valhalla metal festival. Za 60 kn moglo se u dva dana vidjeti jedanaest bendova iz pet država. Koncept festivala je zamišljen kao nastup jačih domaćih bendova u kombinaciji s nekoliko stranih imena. Iako se pred Močvarom okupio velik broj ljudi, ove godine je bilo nešto slabije posjećeno.
Kao jedan od najpoznatijih – i najkontroverznijih – izvođača s ovih prostora, Laibach je uvijek plijenio pažnju publike. Osobito one osjetljive. Ovaj su put odlučili svoj prepoznatljivi pristup glazbi prirediti u suradnji sa Simfonijskim orkestrom RTV Slovenije pod dirigentskom palicom Simona Dvoršaka. A za lokaciju je odabran Lisinski. Kombiniravši visoku kulturu i alternativnu scenu, dobili smo uspješnu izvedbu koja dokazuje kako nekomercijalna glazba itekako može privući širu publiku.
Sedam je godina proteklo od posljednjeg albuma najčestitijeg domaćeg pop sastava Jinx. Prva je to takva pauza u njihovoj karijeri, kuriozitetno je da je kraća bila ona između "Avantura počinje" i "Na zapadu", unatoč tome što je (oni manje dementni među nama će se prisjetiti) bend tad prestao djelovati na nekoliko godina. Normalna je to ipak stvar, diskografska aktivnost ima običaj usporiti jednom kad bendovski staž dođe u srednje dvadesete, a status u onu sferu da se ne moraju žuriti jer uživaju dovoljan ugled da bi zauviek imali krdo publike, pa makar nikad ništa više ne izdali. Sve u svemu, taj novi, sedmi po redu album se zove "Pogrebi i pomiriši". I došao je nekako, što je dosta čudno nakon tolikog iščekivanja, na mala vrata, jednostavno su na bendovoj Facebook stranici bez riječi okačili link na album na Deezeru (za kojeg mi se čini da u nas nije naročito zaživio još?). Kao veliki dugogodišnji fan, instantno sam ga bacio na repeat. I ostao blago razočaran. Dva najavna singla, "Jesmo li dobro" i "Maradona" isto nisu baš "stani-pani", a na albumu im je u prvoj polovici pridružena i "Easy", prva baš sasvim loša pjesma Jinxa ikad. Kako album odmiče, krvna mu se slika nešto poboljšava, stvari postaju sve manje predvidljive, sočnije, aranžmanski uzbudljivije. Ipak, u usporedbi s briljantnim prošlim "Diksilendom", "Pogrebi i pomiriši" ne dobacuje toliko daleko. U to sam do jučer bio siguran. Danas? Danas sam u to nešto manje siguran. Dogodila se, naime, promocija ovog izdanja. U Tvornici kulture, rasprodanoj.
Ovaj zagrebački petak je uz obilje različitog sadržaja pripremio poslasticu za partijanere i ljubitelje trapa/rapa. Klub. je ugostio jednu od trenutno najaktualnijih ženskih rap izvođača na ovim prostorima, Sajsi MC. Sajsi MC nije samo osoba već i sastav koji čine Ivana Rašić a.k.a Sajsi MC, Tijana Rašić kao back vokal i vokal koji izvodi one pjevne djelove u pjesmama i DJ BKO koji je zadužen za DJ-ing i produkciju pjesama. Sajsi je poznata zagrebačkoj publici, napunila je KSET jednom prilikom, a i često gostuje na koncertima Krankšvestera. Kako je i sama Sajsi rekla, to je jedna internacionalna ljubav između sastava i zagrebačke publike.
Onima koji su jučer bili rapoloženi za žestoku svirku i dobru atmosferu jedno od odredišta zasigurno je bio ili trebao biti Vintage Industrial Bar, gdje su nastupala dva domaća benda. Glavni izvođači večeri bili su She Loves Pablo, a kao podrška nastupio je zagrebački Voltage.
Sjećam se dana kad smo dobili satelitsku antenu i kad sam saznala da postoji MTV. Tada, 20 godina prije, prvi put sam vidjela velike oči Natalie Imbruglie i čula njezin tada pomalo rafiniran glas. Danas je se svi sjećaju po tadašnjem hitu "Torn". Gotovo zaboravljena pjevačica svoj prvi singl i mnoge druge 20 godina kasnije po prvi put je otpjevala uživo u zagrebačkom koncertnom prostoru Tvornice kulture.
Bila je srijeda. U Močvari su svirala dva benda za koja prosječan stanovnik ovog planeta nikad nije čuo, a niti će. Da, No no instigator će teško ući u "kanon", a još su manje šanse da će dvadeset godina od danas u najavi nekog giga stajati kako je bendu koji nastupa glavni uzor kultni Driftwood Pyre iz Minneapolisa. Zašto je tome tako, to je problematika previše kompleksna da bi se uopće imalo smisla njome baviti u ovom izvještaju, tako da ću samo nakratko čestitati okupljenima na ovom događaju (a i ne samo ovom, nego svim događajima ovakvog tipa) što ne zalaze u u snobovsko-elitističke sheme po kojima bi baš oni bili prosvijetljeni i odabrani jer umiju proniknuti u ovu velebnu muziku bolje od običnog pučanina. Doduše, kad se stvori takva neka aura oko nekog benda i koncerta, to s financijske strane garantira puno vedriju sliku, jer privuče neočekivano veliku brojku ljudi koji žele biti tamo kako bi dokazali svijetu svoje uzvišene vrijednosti i kvalitete. Ovakve garažno-psihodelično-punkerske svirke u organizaciji Beat Cityja najčešće zaobiđe takva sudbina. Ali bar, kao utjehu što vjerojatno popuše neke pare, imaju činjenicu da su bitan faktor u stvaranju jedne nepretenciozne, iskrene i zdrave familijarne atmosfere među malobrojnim ali okorjelim zaljubljenicima u taj đir. Bilo je točno tako i ove srijede, nekolicina uvijek istih i dobro poznatih lica se okupila u prostoru ispred Močvarinog šanka da počuje ponuđeno.
Indirektovci su u četvrtak, 27.travnja, zaintrigirali Zagrepčane za nadolazeći istarski festival u klubu Klub. s tri kvalitetna, obećavajuća slovenska i domaća benda, čija je dodirna točka energičan nastup uživo, koji je daleko bolji od diskografije bendova. Blow Off The Steam warm up je uspješno pred vikend zagrijao, rasplesao i ispuhao zagrepčane u trosatnoj svirci uživo u intimnoj atmosferi.
Odvajkada su ljetni muzički festivali imali naviku preko dugih ne-ljetnih mjeseci obradovati narod nekakvim warm-up varijantama, takva su pravila službe. Iako se Tabor Film Festival (pažljiviji će čitatelj to zaključiti i bez da mu sam napominjem) ne zove Tabor Glazba Festival, on se i dalje od prošle godine, kad je ekipa iz Hangtime Agency u njega umiješala svoje malene prstiće, diči pozamašnom količinom glazbenog programa, koji je cijelu priču oko tog okupljanja mladeži na pitoresknom obronku s divnim starim dvorcem podigao na jednu osjetno višu razinu. Toliko višu da bi se bilo smatralo grehotom da se nije upriličio jedan propisni warm up party. Spomenuti se održao ovog četvrtka u Vintage Industrial Baru, uz projekcije iz retrospekcije filmskog programa, dj Vuka i dakako plesne taktove dvaju glazbenih sastava – Radio Aktiva i Drvoreda.
Ovotjedni petak bio je rezerviran za block party vol. II u organizaciji Ferragosto JAM-a, Graffita na gradele i Dirty Old Empirea, a mjesto događaja je bio Vintage industrial bar. Kao glazbenu podršku pozvali su NLV, Muscle Tribe of Danger and Excellence, Gužvu u 16-ercu (primarno je bio pozvan Six Pack, ali su nažalost morali otkazati), Krankšvester i Tetkine Radosti. Također, bio je organiziran i grafitti jam, no ta ideja je nažalost dobila veliku prepreku u realizaciji u obliku kiše. Ali ipak, čak ni to nije spriječilo organizatore pa je tako ipak nastalo nekoliko grafita u pauzama kada kiša ne bi padala.
Ove proljetne nedjelje, 23.04., Vintage je po drugi put otvorio svoja vrata velikanima punk rocka, ovaj puta u kombinaciji- Riječ je naravno o the Exploitedu i Casualtiesima uz podršku Code Reda kao predgrupe. Iako pjevač the Exploiteda, Wattie, zbog bolesti nije mogao nastaviti turneju, koncert nije bio otkazan, što više, okupio se popriličan broj ljudi, rekla bih u znak podrške upravo Wattieju.
Za one koji su se zaželjeli laganijeg subotnjeg izlaska i mirnije atmosfere, jučerašnji koncert u zagrebačkoj Tvornici bio je savršen odabir jer je večer bila rezervirana za mlade nade hrvatske kantautorske scene: Irenu Žilić, koja je promovirala svoj drugi album "Haze" i J.R.Augusta koji je nastupio kao gost mlade kantautorice.
Ovoga je četvrtka, kao i devetsto dvadeset i šest četvrtaka, utoraka i nedjelja prije njega, valjalo večer provesti u Močvari. Žedno je uho jadnoga naroda odlučila utažiti ekipa iz Žednog uha, pa su nam ponudili Merchandise. On se nalazio tamo na onom stoliću ispred šanka, bilo je ploča, majici, naljepnica i tako to. Usto, nevjerojatnim spletom okolnosti smo došli do toga da se Merchandise nalazio i na pozornici, i to u jednoj podosta antropomorfiziranoj varijanti, u obliku četvorice muških ljudi, te njihovih svirala i laptopa. Svašta.
Podužom su nas zimskom pauzom ravno u srce pogodila gospoda iz Doomtown Recordsa. Oprostit ćemo im, 'ajde. Ljudski je griješiti, a kršćanski praštati. A budući da je ovaj njihov gig pao baš na dan teškog kršćanluka (u narodu poznatog i kao uskrs), sve je opet sasvim u redu, živimo u najboljem od svih svjetova. Činjenice da svirka pada na dan prije neradnog, da nam je usfalilo Doomtown koncerata, kao i da je lineup od trenutka kad je izišao odavao dojam potencijalno bombastičnog, sve je to dovelo do zaključka da su nam predispozicije za jednu dobru staru blagdansku razvaljotku bile vrlo transparentno servirane, u maniri domaćih jaja i ukusne šunkice. Samo ih je trebalo zajedničkim snagama smazati. I, znate što ću vam reći, dogodilo se. Uspjelo nam je.
Sunčano nedjeljno popodne nije baš tipično ozračje black metal koncerta, ali se ispred Boogalooa jako rano počela skupljati horda metalaca. Premijerni hrvatski nastup kontoverznih norveških blekera i jednih od osnivača žanra okupio je stvarno impresivan broj ljudi. Moglo se vidjeti gotovo sva ista lica koja su se viđala na ovakvim koncertima prije desetak godina kad je klub bio u najjačem pogonu. Koncert je bio najavljen za Vintage, ali zbog velikog interesa je prebačen u Boogaloo. Iako je Vintage odličan klub i veselilo me što će se nastup održati tamo zbog boljeg zvuka i intimnije atmosfere, ipak ima nekoliko mana za ovakvu vrstu koncerta. I dalje svi spominju prošlogodišnji koncert Cannibal Corpsea koji je bio pretrpan ljudima, a i backstage bez WC-a i vode nije idealan za black metal bendove koji redovito koriste šminku. Svakako znam da su mnogi bili razočarani zbog prebacivanja jer nam je svima Boogaloo poznat po groznom zvuku, a i izrazito lošem izboru pića na šanku te općenito cijenama.
Dobar dan. Jeste li se ikad zapitali: "Zašto ne bih pročitao izvještaj s koncerta rapcore skupine Dog Eat Dog u Močvari, koji se odvio ove subote, 8. travnja 2017?". U njemu ćete moći pronaći razne iznimno intrigantne i korisne informacije. Spoznaje koje ste oduvijek htjeli imati (a da toga niste bili ni svjesni) u svom moždanom fondu, one čekaju samo na vas u nadolazećim redcima. Koje su boje bile čarape predgrupinog bubnjara? Što mi je rekao konobar kad sam ga zamolio da ponovi što je rekao jer ga nisam ništa razumio? Koji je bio radijus headbanganja mladog metalca iz trećeg reda? Čija majka crnu vunu prede? Sve to i više, ako ostanete uz Sound Report i u sljedećim odlomcima.
Led Zeppelin slovi kao jedna od najboljih rock grupa svih vremena, a Letz Zep kao njihov najbolji tribute bend. Budući da ih je i sam Robert Plant pohvalio, to bi i trebalo nešto značiti. Tvornica, subota navečer, rock. Većini dovoljno za dobar provod.
Iako realno nije bitno da Parov Stelar bend voli Hrvatsku, što se u nekoliko navrata iz njihovih gesta i riječi lako moglo iščitati, svejedno ti je toplo oko srca kad osjetiš tu povezanost i očito se zbog iste već godinama vraćaju baciti nas u plesnu ekstazu.